Aktualne pravne i zagovaračke mogućnosti osnaživanja gospodarstva kroz jačanje statusa žena u društvu, uz osvrt na trenutačno stanje zastupljenosti žena u nadzornim odborima i mogućim mjerama za reguliranje veće zastupljenosti žena među članovima odbora u velikim, a posebice javnim kompanijama, bile su teme konferencije „Pravo i biznis: pozitivni učinci usvajanja nove europske regulative koja osnažuje biznis i žene“, koju su organizirale Hrvatska udruga žena u pravnoj profesiji i Hrvatsko društvo lobista.

“Kad su žene uspješne, zemlje su uspješne“, naglasila je u svom uvodnom obraćanju Victoria J. Taylor, zamjenica veleposlanika SAD-a. U ime Vlade RH konferenciji je prisustvovala državna tajnica Ministarstva gospodarstva, poduzetništva i obrta Nataša Mikuš Žigman koja je istaknula: „Hrvatska je u Vijeću Europe podržala donošenje EU Direktive o kvotama za žene u odborima jer praksa pokazuje da su zemlje koje su uvele kvote uspješnije u ostvarenju ciljeva od onih koje to nisu. Drago mi je da se to pitanje aktualiziralo.“

U ime Predsjednice RH prisutne je pozdravio savjetnik za gospodarstvo dr.sc. Marko Primorac, iznijevši niz statistika koje ukazuju na potrebu za proaktivnim pristupom položaju žena na tržištu rada, među kojima je istaknuo razliku u plaćama od prosječno 12% u Hrvatskoj, a koja ukazuje da istinska ravnopravnost nije postignuta.

Na konferenciji su sudjelovale međunarodne gošće Maryscott Greenwood i Nadiya Nychay, predstavnice američke odvjetničko-lobističke tvrtke Dentons, Avril Martindale, predstavnica britanskog „Kluba 30%“, odvjetnica i partnerica u odvjetničkom društvu Freshfields London, Katharina Miller, predsjednica Europskog udruženja žena u pravnoj profesiji, Monika Ladmanova, savjetnica EU Povjerenice za pravo, potrošače i ravnopravnost spolova, te Anka Wittenberg, potpredsjednica tvrtke SAP Njemačka.

Europska komisija je usvojila prijedlog Direktive o ženama u odborima s ciljem ujednačenja zastupljenosti žena i muškaraca među članovima uprava i nadzornih odbora. Zemlje članice Direktivu uspješno provode kroz zakonski regulirane kvote ili samoregulirajuće mehanizme. Oba sustava daju rezultate pa su tako Francuska, Njemačka i Italija kroz sustav obvezujućih kvota već postigle ciljane udjele žena u nadzornim odborima u rasponu od 30-40% kako u kojoj zemlji, dok je Belgija blizu ostvarenja cilja od 33%. I samoregulacija daje rezultate u zemljama u kojima su se odlučili na takav pristup, kao što su Velika Britanija, Nizozemska i Švedska.

Podaci govore da su zemlje s većim udjelima žena u odborima ekonomski uspješnije, imaju veću stopu zaposlenosti žena te ukupno veću stopu zaposlenosti.

„U Hrvatskoj je udio žena u upravama državnih kompanija 5,26 posto,  što dovoljno govori o potrebi aktualizacije teme. Usporedbe radi, u Švedskoj je u državnim tvrtkama 50 posto žena. U prilog nužnosti promjene govore i brojke o statusu žena unutar pravne profesije: U sudstvu je 70 posto sutkinja, a niti jedna nije bila predsjednica Vrhovnog suda, od 70 posto pravnica, niti jedna nije bila glavna državna odvjetnica. Osim toga, iako je 50 posto odvjetnica u odvjetničkoj profesiji, niti jedna nije bila predsjednica Hrvatske odvjetničke komore, a od osnivanja Pravnog fakulteta u Zagrebu 1776. godine bile su samo dvije dekanice. Stoga se HUZUPP zalaže za stručno bavljenje ovom temom i hitnim uvođenjem nekih od mjera predloženih od strane EU u pogledu poboljšavanja statusa žena u biznisu, društvu i pravnoj profesiji“, istaknula je Tarja Krehić, predsjednica Hrvatske udruge žena u pravnoj profesiji, kako stoji u prioćenju.

Za Europsku uniju je pitanje rodne ravnopravnosti važno i zbog niza ekonomskih razloga, kao što su pozitivan utjecaj na BNP, veći stupanj zaposlenosti, povećanje produktivnosti te odgovaranje na izazove starenja populacije. Naime, na nivou EU, poboljšanje rodne ravnopravnosti može voditi povećanju BNP-a.

„Otvaramo javnu raspravu o ekonomskim i društvenim koristima za Hrvatsku bilo samoregulacijom bilo usvajanjem europske Direktive o ženskim kvotama u nadzornim odborima trgovačkih društava. To želimo zagovarati transparentnim promicanjem interesa i koristi koje osnaživanje žena u biznisu znači za Hrvatsku, konkretno i do 12% rasta BDP. Sinergija HUZUPP-a i HDL je u zagovaranju prema svjetskim etičnim normama. Transparentno promicanje nužnosti veće zastupljenosti žena u odborima omogućava transparentnije političko odlučivanje, a time i donošenje kvalitetnijih javnih politika. To bi trebao biti i interes države, ne samo zbog razvijanja pravne države i demokracije, nego i zbog jačanja vjerodostojnosti državnih institucija“, naglasila je Maja Pokrovac, predsjednica Hrvatskog društva lobista.

Osim primjene obvezujućih kvota ili samoregulirajućih mehanizama, za stvarnu promjenu u zastupljenosti žena je potrebno mijenjati ustaljene načine razmišljanja. Inicijativa „Klub 30%“ iz Velike Britanije aktivno radi na osvještavanju i primjeni neobvezujućih kvota svojih članova unutar financijske industrije. U Hrvatskoj je utemeljitelj „Kluba 30%“ Hrvatska udruga poslodavaca. 

Primjer srodne inicijative u Hrvatskoj je i MAMFORCE koja radi na promjeni organizacijske kulture uz ostvarenje ciljeva kojima se osiguravaju jednake mogućnosti razvoja karijere, a time i  uravnotežene zastupljenosti muškaraca i žena u odborima, ističe se u priopćenju.

Izvor vijesti: Jutarnji List

The post ‘KAD SU ŽENE USPJEŠNE I ZEMLJE SU USPJEŠNE’ Bolji položaj žena na tržištu rada u Hrvatskoj bi mogao utjecati na rast BNP-a do 12% appeared first on Hrdigg.

Knjiga Ivane Prijatelj Pavičić “Schiavoni: Umjetnici, nacija, ideologija” izdavača Jesenski&Turk, promovirana je ovaj tjedan u Društvu povjesničara umjetnosti Hrvatske. Autorica u knjizi istražuje povijest predodžbi o umjetnicima Schiavonima te proces “preslagivanja” povijesnog identiteta Schiavonea koji se odvijao tijekom devedesetih godina, a koji i danas traje. Naziv Schiavoni stoljećima je bio oznaka za južne Slavene, pa tako i Hrvate, kao pripadnike zajednice koji su živjeli na području Apeninskog poluotoka, Osmanskog te Habsburškog Carstva. Ivan Duknović, Andrija Medulić, Juraj Klović, Federiko Benković, Frane Vranjanin, Juraj Ćulinović neki su od njih.

U knjizi pišete kako su se mnogi od umjetnika koji se ubrajaju u Schiavone često koristili tijekom povijesti u službi političkih ideja i nacionalnih ideologija. Koji su neki od eksplicitnijih primjera?

Schiavoni su prepoznati kao jedan od snažnih znakova nacionalnog kulturnog identiteta u doba ilirskog pokreta kada su ih u svojoj borbi koristile međusobno suprotstavljene političke opcije, dalmatinski autonomisti i hrvatski integralisti. Interpretacija “jugoslavenskih” umjetnika, kako naziva Schiavone u našem prvom biografskom leksikonu umjetnika, Slovniku umjetnikah jugoslavenskih, Ivan Kukuljević Sakcinski u 19. stoljeću, temeljena je na nacionalno-integralnoj ideologiji onodobnoga austro-slavizma. Njegov suvremenik, autonomist Giuseppe Ferrari-Cupilli, pišući o Schiavonima isticao je njihov dalmatinski identitet koji je tada bio polazište djelovanja dalmatinskih autonomista. Slijedi razdoblje kada u raspravu oko pitanja pripadnosti umjetnika Schiavona ulaze znanstvenici koji su po ideologiji bili hrvatski narodnjaci, jugoslavenski integralisti i dalmatinski integralisti… I neposredno po završetku Drugog svjetskog rata, kada je ključna tema nacionalne povijesti umjetnosti bilo pitanje “našeg”, “domaćeg”, “narodnog” izraza, kod umjetnika Schiavona se prepoznaje i veliča vitalitet i snaga domaćeg umjetničkog genija.

A devedesetih godina, na koje ih se sve načine provlači u kulturnoj politici?

Već u osvit devedesetih ulaganje u prezentaciju ovih umjetnika postalo je jednim od ključnih elemenata hrvatske državne kulturne politike. Tijekom ratnih i prvih poratnih godina organizirane su njihove izložbe i njima posvećeni međunarodni znanstveni skupovi. Podizani su im spomenici. Muzejsko-galerijski prostor na Gornjem gradu preimenovan je u Klovićeve dvore. Grižane su dobile Klovićev muzej. Po njima su nazivane osnovne i srednje škole. Otkupljivana su njihova djela za hrvatske državne i muzejske institucije. Koliko sam do sada pobrojala, u proteklom razdoblju na londonskim i pariškim aukcijama kupljena su četiri djela Julija Klovića, jedno djelo kipara Ivana Duknovića, jedno Frane Vranjanina i jedno slikara Andree Meldole. Od osamostaljenja hrvatske države kada se u traganju za vlastitim porijeklom i identitetom često pozivalo na zajedničke korijene s Europom, a umjetnici Schiavoni bili su za to izvrstan argument.

Postoji li u kolektivnoj svijesti u Hrvatskoj strah od razbijanja mitova vezanih uz Schiavone?

Živimo u razdoblju u kojemu se hrvatska povijest umjetnosti započela kritički baviti istraživanjem odraza nacionalnih karakterizacija i nacionalnih stereotipizacija. Međutim, ne vidim da takvi još uvijek sporadični novi pristupi prisutni u historiografskim znanostima utječu na aktualnu kolektivnu svijest u Hrvatskoj. Mi kao znanost pokušavamo razbijati te mitove, a druga je stvar koja se događa s društvom u cjelini, u kojem vidimo bujanje nacionalne mitomanije.

Postoji li ikakav dokaz da se Jurju Kloviću prezime pisalo Klović, a da je Andrija Meldola uistinu Medulić?

Ne postoje dokazi da se Giulio Clovio prezivao Klović, a Andrea Meldola – Medulić. Zapravo je općepoznata činjenica da su spomenuta prezimena povijesni falsifikati odnosno jezični konstrukti, ali su se uvriježili u našoj historiografiji i leksikografiji. Bojim se, i da to danas poželimo svi koji se njima bavimo, da ih je nemoguće iskorijeniti. Slikar i grafičar kojeg u hrvatskoj historiografiji najčešće zovu Andrija Medulić, dok ga u inozemnoj povijesti umjetnosti nazivaju Andrea Meldola ili Andrea Schiavone rođen je Nadinu ili Zadru oko 1510. Bio je sin venecijanskog časnika Simonea Meldole, iz mjesta Meldole u pokrajini Forli iz obitelji dei Ravaglia. Tri generacije spomenute obitelji obnašali su vojničke dužnosti u Zadru i nazivali su ih Meldola. Ivan Kukuljević Sakcinski se odlučuje za kroatizaciju njegovog obiteljskog nadimka, tvrdeći da je izvor za varijantu prezimena Medulić pronašao u njegovom rodnom kraju. Držalo se da potječe iz Šibenika.

Meldolin je otac, dakle, iz Italije, no na službi je u Zadru kada se umjetnik rodio. Po svojoj prilici, ni majka mu nije bila iz Hrvatske jer je, kako pišete, zakonom bilo zabranjeno da vojnici nalaze bilo žene bilo ljubavnice iz krajeva u kojima služe. No, ipak se potpisivao kao Schiavone?

Meldolin otac Simone obnašao je časničke dužnosti u zadarskom kraju. Ugledni zadarski povjesničar, iredentist po uvjerenju, Giuseppe Praga u članku 1930. temeljem iznesene arhivske građe o Meldolinoj obitelji postavlja pitanje je li njegova majka mogla biti Hrvatica s obzirom na to da se u 16. stoljeću mletački vojni časnici i dužnosnici na službi u Dalmaciji nisu mogli ženiti lokalnim ženama slavenskog porijekla. Međutim, povjesničari su s vremenom u arhivskoj građi naišli na više primjera miješanih brakova venecijanskih podestata s lokalnim plemkinjama, mada je venecijanska vlast otežavala dekretima da se njihovi vojni i politički predstavnici u Dalmaciji i Grčkoj žene s članicama lokalne aristokracije. Ostaje činjenica ne samo da se Andrea Meldola potpisivao kao Schiavone, nego da su ga u Italiji suvremenici tako i najčešće zvali. I danas ga talijanski istraživači zovu Schiavone: dokaz je tome njemu posvećena izložba 2016. postavljena u Museu Correr u Veneciji, koja je nosila naziv “Splendori del Rinascimento a Venezia – Schiavone tra Parmigianino, Tintoretto e Tiziano”. Očito je da je kao netko tko je rođen u Skjavoniji, držao da se treba i potpisati kao Schiavone. O tome govori Giulio Cesare Gigli u poemi o venecijanskom slikarstvu objavljenoj 1616., nekoliko desetljeća nakon njegove smrti. On piše za njega, ubrajajući ga među najvažnije talijanske slikare, citirat ću ga na hrvatskom jeziku: “Onaj veliki starac, koji je došao iz Ilirije, pa su ga zbog toga zvali Schiavone, iako je uvijek živio u Mletcima”.

Zašto ta potreba za dodavanjem ić-a?

Proces kroatizacije imena, prezimena i nadimaka umjetnika Schiavona pratimo od vremena ilirskog pokreta 1840-ih, i posljedica je ilirske reforme jezika, odnosno onodobnog sveopćeg procesa kroatizacije imena i prezimena u banskoj Hrvatskoj. Tada nastaju prezimena poput Klović, Medulić i Kolunić. Ilirci i narodnjaci su ili pokušavali naći izvorna prezimena ovih umjetnika u repertoriju prezimena u njihovom rodnom kraju, ili su pak konstruirali hrvatske inačice njihovih latinskih i talijanskih prezimena.

Pišete kako je najkompliciranija priča o tome kako je Giulio Clovio prozvan Julijem Klovićem?

I Kukuljevićevo traganje za Clovijevim hrvatskim prezimenom posljedica je spomenute jezične reforme. Kukuljević je tražio u izvorima vinodolskog kraja i hrvatskog Primorja slična prezimena, gdje je naišao na prezimena poput Glovićić, Glavičić, Glavan, Gobić, Glavić i Klavić. S vremenom su se ustalile inačice umjetnikova prezimena: Klović i Klovijo. Varijanta prezimena Klović uvriježila se poslije Drugog svjetskog rata, mada se još šezdesetih-sedamdesetih godina prošlog stoljeća raspravljalo je li se možda prezivao Glović ili čak Klarić. Držim da je najzaslužniji za definitivno prihvaćanje varijante Klović u hrvatskoj povijesti umjetnosti nedavno preminuli pjesnik, teolog i povjesničar Ivan Golub, koji argumentira da bi taj oblik bio najbliži najčešće upotrebljavanom latiniziranom obliku slikareva prezimena Clovius. Golub je predlagao i da bi jedna od dobrih varijanti bila Julije Hrvat.

Zašto se Klović negdje potpisivao kao Croata, kako je u većini slučajeva, a u rjeđim slučajevima kao Makedonac, kako je primjerice potpisan u Časoslovu Farnese?

Znamo da se Klović sam potpisivao kao Croata i Schiavone, i da su ga njegovi suvremenici zvali Croata, Macedo, Illirico i Schiavone, što su kolektivni etnoidentitetski označitelji za stanovnike Schiavonije/Ilirike od 15. do 18. stoljeća. Vasari u njegovom životopisu piše da je bio sin majke Ilirke i oca Makedonca. Držim da se bez poznavanja historiografskih činjenica što je za ljude 16. stoljeća značio geografski i povijesni pojam Makedonija te bez uvida u onodobne imagološke predodžbe ne može odgovoriti na pitanje je li se Julije Klović potpisao kao Makedonac na časoslovu Farnese jer je time želio aludirati na svoju umjetničku i rodnu povezanost sa zemljom odakle je potjecao najslavniji ratnik antičkih vremena Aleksandar Makedonski ili zato što je doista njegov otac potjecao iz Makedonije.

U knjizi i tumačite kako je Klović autoportretima radio sebi svojevrsni PR. Kako je sebe želio prikazati u odnosu prema javnosti?

Autoportreti umjetnika u svakoj epohi, pa tako i u 16. stoljeću kada je živio Julije Klović, odraz su njihove samopercepcije i samoidentifikacije. Klović se predstavljao istodobno kao svećenik, uvijek je, naime, odjeven u svećeničko ruho i kao umjetnik, preciznije dvorski umjetnik. Novija istraživanja onodobnih slikarskih autoportreta su pokazala da su ih slikari često radili mimo narudžbe. Postojao je običaj darivanja autoportreta mecenama aktualnim ili budućim. Onodobni su plemići, vladari, mecene znali čuvati slikarske autoportrete uz druge tzv. kabinetske minijature u posebnim “kabinetima”, odnosno zasebnim sobama namijenjenim dragocjenostima na dvoru, poput medalji, gema, nakita i antikviteta. Stoga se postavlja pitanje je li Klović neke od autoportreta svjesno napravio radi samopromocije, da bi se udvorio nekom meceni. Nažalost, za većinu Klovićevih autoportreta izvorna mjesta njihova čuvanja i izlaganja tj. načini njihove izvorne prezentacije, kao i njihovi naručitelji i publika do danas su ostali nepoznati.

U povijesti se mogu naći i brojni stereotipi o Schiavonima. Pisalo se, među ostalim, kako su “barbarskih navika, teške naravi, seljačkih običaja”…

Prvi umjetnik Schiavon koji je u Italiji spomenut kao osoba “barbarskih navika” bio je ranorenesansni kipar Niccolò dell’Arca, suautor grobnice sv. Dominika u Bologni. Netom što je umro, dominikanac Girolamo Albertucci de’Borselli je ukazivao na njegovu tešku narav i maštoviti umjetnički izraz. Cherubino Cherardacci u Historiji Bologne opisao ga je kao čovjeka “seljačkih običaja, k tome nestrpljiva i bez čovječnosti”. Pitanje je možemo li iz navoda bolonjskih kroničara 16. stoljeća zaključiti kakav je slavni kipar bio kao čovjek, ili obojica vide kod njega negativne identitetske osobine jer su se one često za Schiavone upotrebljavale u onodobnoj historiografiji i književnosti. No, upravo ga temeljem zapisa o njegovom karakteru ugledni povjesničari umjetnosti Rudolf i Margot Wittkower u čuvenoj knjizi “Born under Saturn” ubrajaju uz slikare Piera di Cosima i Jacopa Pontorma u grupu umjetnika bizarnog, ekscentričnog karaktera. U prvoj polovici 20. stoljeća, pak, u vrijeme kada su se rasplamsale rasne teorije, talijanski povjesničar umjetnosti Adolfo Venturi je istaknuo barbarski karakter i kod ranorenesansnog slikara Jurja Ćulinovića. Spomenuti stereotipi temelje se na historiografskim mitovima, ideologemima, stereotipovima odnosno imagotipovima o Ilirima, Skjavonima, Hrvatima, Morlacima, koji traju do danas.

Za Medolu su pisali, npr. da je “strašni Schiavon”, u njemu su prepoznali “dalmatinsku mahnitost”, pisalo se i da se teško probija jer je “tuđ”.. Koliko ovdje ima fikcije, koliko je stvarno?

Venecijanski slikar i povjesničar venecijanskog slikarstva Carlo Ridolfi u knjizi “Le Maraviglie dell’arte ovvero le vite degli illustri pittori veneti e dello stato” objavljenoj u Veneciji 1648. piše o Meldoli kao nesretnom, siromašnom Slavenu. Danas znamo da je Ridolfi izmislio dio slikareve biografije. Očito nije imao njegove stvarne biografske podatke, jer je pogrešno napisao da je bio iz Šibenika. Međutim, temeljem takvih njegovih izmišljotina nastao je narativ o Meldolinom tegobnom probijanju u karijeri povezivan u pravilu s njegovim slavenskim, hrvatskim porijeklom koji se dugo potrajao u hrvatskoj povijesti umjetnosti, sve do sedamdesetih godina prošloga stoljeća. Tako je Meldolu Ivan Kukuljević Sakcinski, pozivajući se na Ridolfija, predstavio kao umjetnika iz Dalmacije koji je kad je stigao u inozemstvo morao “raditi neprestano od zore do mraka, skrbiti se morao teškim trudom za siromašku svoju hranu i odjeću”. Za oblikovanje fikcionalnog Meldolinog literarnog lika uz Ridolfija je zaslužan i njegov suvremenik Marco Boschini koji slikara spominje višekratno u spjevu La carta del Navegar Pitoresco, objavljenom u Veneciji 1660. Boschini je koristeći onodobnu frazeologiju pjesnički nazvao Meldolu Schiavon teribile. Pisao je o njegovoj “dalmatinskoj mahnitosti”, ujedno utvrdivši da je kist “dalmatske furije”, strašnog i divljeg Schiavona, bio najbrži u venecijanskom slikarstvu, te ga je proglasio jednim od najvećih venecijanskih slikara uz Tiziana i Tintoretta.

Koliko su neki od važnijih autora poput Medole ili Klovića bili prepoznati u svoje doba od strane kolekcionara? Neki su Medolini radovi u posjedu britanske kraljice Elizabete?

Zahvaljujući statusu koji je Andrea Meldola stoljećima imao na kolekcionarskom tržištu, njegova su djela kupovali predstavnici habsburškog, nizozemskog i britanskog plemstva, pa su tako dospjele i u dvorce današnje britanske kraljice Elizabete. Spomenula bih njegov ciklus slika posvećen Izaku i Jakovu i slike s prikazom suđenja Pilatovog Krista iz Royal Collection Trust, Midin sud u Government Art Collection u Londonu, te sliku “Svete Obitelji” smještenu u spavaćoj sobi škotske kraljice Mary Stuart u dvorcu Holyroodhouse u Edinburghu, također u posjedu engleske kraljice.

Pišete kako su se prvo istraživali likovni umjetnici koji su djelovali kao Schiavoni, a kasnije i obrtnici, tesari, staklari i sl. Postoji li neko važnije ime s tog područja?

Nakon Drugog svjetskog rata više hrvatskih povjesničara umjetnosti, a osobito Cvito Fisković i Ivo Petricioli, posvetilo se istraživanju arhivske građe o brojnim domaćim obrtnicima, klesarima, staklarima, bojadisarima, zlatarima, rezbarima koji su djelovali izvan svog zavičaja. Tako su, primjerice, pronađeni podaci o Cvitanu Vekojeviću, klesaru iz Trogira i Jurju Markovom, zadarskom klesaru iz Ljube, koji 1413. postaju suradnicima Nuzia iz Ferma na podizanju katedrale u Fermu. Oni su jedan od brojnih primjera manje poznatih obrtnika Schiavona koji su pridonijeli talijanskoj umjetničkoj baštini.

Je li Benković uistinu posljednji veliki Schiavone?

Sintagma posljednji veliki Schiavone koja se ponekad koristi za poznatog kasnobaroknog slikara Federika Benkovića tek je djelomično točna. Naime, nekoliko slikara 19. stoljeća djelatnih u Italiji koji su sebe nazivali Schiavonima poput Petra Mančuna, Natale i Felicea Schiavona, stekli su slavu zahvaljujući svojim djelima. Ali njihova recepcija u našoj i talijanskoj povijesti umjetnosti je manja od one koju ima Benković. Ako je suditi prema njegovoj recepciji, onda je sintagma ispravna.

Izvor vijesti: Jutarnji List

The post NE POSTOJE DOKAZI DA SE GIULIO CLOVIO PREZIVAO KLOVIĆ, A ANDREA MELDOLA – MEDULIĆ Ivana Prijatelj Pavičić napisala je knjigu o umjetnicima Schiavonima appeared first on Hrdigg.

Iako u Europu ulazi sve manje izbjeglica, strah od njih sve više raste. To je rezultat desničarske populističke politike koja uzima sve više maha. U Italiji se to najbolje vidi na slučaju Riace, koje se u posljednjih mjesec dana često spominje u talijanskim, ali i svjetskim medijima.

Riace, malo mjesto u Calabriji, nakon Drugog svjetskog rata zbog nedostatka posla spalo je sa 2500 na par stotina uglavnom starijih ljudi. Kad je 1998. na obližnju obalu more nanijelo brod sa 218 izbjeglih Kurda, ljudi su im pomogli jer još nije zavladala paranoja kao nakon 2016. Neki od njih, kao današnji gradonačelnik Domenico Lucano, dosjetili su se da bi pridošlice, umjesto da ih naguraju u kakav priručni prihvatni centar gdje bi živjeli u bijednim uvjetima – mogli stanovati u napuštenim kućama mještana. Lucano je i sam povratnik koji je u mladosti otišao školovati se i raditi na sjever, ali se ipak vratio u Riace. Bivši je učitelj i politički aktivist ljevice koji je 2004. postao gradonačelnik. I tako je uskoro osmišljen “model Riace” koji službeno postoji od 2002. i osim lokalne uprave uključuje regionalnu, kao i državne agencije za pomoć, ministarstva i fondove EU. Sastoji se u tome da se malom broju izbjeglica koje zajednica može podržati pruži smještaj u napuštenim kućama (uz dozvolu vlasnika) obnovljenim uz pomoć raznih fondova, da im se pruži financijska i legalna pomoć oko registracije i dobivanja dozvole boravka i niz programa, od učenja jezika do raznih vještina i zanata. Ipak, najvažnija je mogućnost zapošljavanja jer je to najbolji način potpunog uključivanja u zajednicu. Cilj je integrirati pridošlice koji su u prolazu (proces legalizacije traje i više od godine) ili ostaju u mjestu. Od 2001. Riace je zajedno s Trstom postao jedno od prvih mjesta koja sudjeluju u projektu prihvaćanja koji se razvio u SPRAR – sistem zaštite za tražitelje azila i izbjeglice.

Od tada kroz Riace prolazi oko 1000 izbjeglica godišnje, a oko 350 ih se stalno naselilo. Gotovo odumrlo mjesto oživjelo je: otvorile su se zatvorene prodavaonice, radionice suvenira, škola i vrtić. Naravno da se cijeli “eksperiment” odvijao u vrlo skromnim uvjetima. Novinari koji su posjetili gradić opisuju ga kao mjesto nakon potresa, puno je kuća još uvijek urušeno, ali ipak na ulicama se igraju djeca, prizor gotovo nezamisliv prije tridesetak godina.

Ideja se proširila i izvan zemlje jer se pokazalo da je rješenje problema moguće ako je broj prihvaćenih izbjeglica kontroliran i dobro zbrinut, i druga su mala mjesta slijedila primjer oživljavanja pa se stvorila mreža od 1200 takvih gradića. I tako je Lucano postao ne samo gradonačelnik, nego i popularna osoba pa su Riace obilazili političari i novinari, umjetnici i aktivisti. Wim Wenders snimio je o njemu dokumentarac, talijanska novinarka napisala biografiju, a američki magazin Fortune proglasio ga je jednom od pedeset najutjecajnijih osoba na svijetu.

Čini se da je ovaj model prihvaćanja ponudio rješenje za dva najveća problema juga Italije (ali i drugih dijelova Europe), depopulaciju i smještaj izbjeglica. Gradonačelnik je pokazao da su građani često bolji od politike koju provode vlasti i da je dovoljna jedna odlučna osoba s idejom da pokrene ozbiljan projekt. I sve bi bilo dobro da se, kao u bajci o Pepeljugi, nije pojavila zla maćeha u liku ministra unutrašnjih poslova iz desničarske Lege Nord, Mattea Salvinija. On je objavio rat izbjeglicama i dokrajčio projekt, rekavši: “Riace je samo početak”.

I drugima je Riace smetao pa je sredinom prošle godine protiv Lucana pokrenuta istraga s tridesetak teških optužbi, od krađe i manipulacije fondova do poticanja ilegalnih aktivnosti izbjeglica. Ukinuta je i sva novčana pomoć izbjeglicama nastanjenim u mjestu. Kad je početkom listopada uhićen, to je izazvalo proteste ne samo izbjeglica nego cijelog niza javnih osoba. Nakon mjesec dana kućnog pritvora oslobođen je svih optužbi. U međuvremenu su 165 tražitelja azila raseljeni iz mjesta, a njegov dvadesetogodišnji rad u novim okolnostima teško da se može nastaviti.

Salvinijev rat protiv izbjeglica i Lucana je rat protiv lijeve političke ideje jer model Riace nije bio samo humanitarni nego i politički projekt. Humani odnos i uspješna integracija izbjeglica na dobrobit zajednice su upravo ono što Salvini i njemu slični nikako ne žele. Oni postoje dok postoji strah od izbjeglica pa mogu obećati da će pružiti sigurnost i zaštitu. Njima ne ide u korist činjenica da je moguće živjeti zajedno, da uspješni model kontroliranog i dobro organiziranog prijema i integracije funkcionira i da se širi. Njihova je misija upravo obrnuta: spriječiti prihvat izbjeglica, i provodit će je sve dok mogu, dok su na vlasti. Bolje rečeno, dok ih uplašeni građani drže na vlasti.

Izvor vijesti: Jutarnji List

The post ‘Iako u Europu ulazi sve manje izbjeglica, strah od njih sve više raste. To je rezultat desničarske populističke politike koja uzima sve više maha’ appeared first on Hrdigg.

Hrvatska radiotelevizija  startala je večeras u novu, treću sezonu popularne „A strane“ u PT terminu u 20:05 na svom Prvom program (HRT-HTV1)  posebnom, prvom emisijom  – u čast Oliveru Dragojeviću.

Njegovi  glazbeni prijatelji, zajedno sa Simfonijskim orkestrom i Zborom  HRT-a, dočarali su nam dio velikog  Oliverovog opusa i ispričali priču punu ljubavi.  Prisjetili su se posebnih trenutaka koje su dijelili s Oliverom na sceni i izvan nje. Kao što je i Jacques Houdek rekao – da su najveći  uvijek najjednostavniji – takav je u životu bio i Oliver. Obilježio je naša djetinjstva, odrastanja, starenja… i mnoge je naše trenutke svojim jedinstvenim izvedbama učinio nezaboravnim.

Obožavao je vrhunske instrumentaliste i različite glazbene žanrove. “Uživao je u glazbi, gušta je!“, rekla je Zorica Kondža. A jedan od najboljih usnoharmonikaša na svijetu, Antonio Serrano, neobično je zahvalan što ga je Oliver prihvatio u svoju glazbenu obitelj.

HRT

Marko Tolja se prisjetio Oliverove neposrednosti – poziv na gostovanje s Oliverom u najvećim svjetskim dvoranama uvijek će mu biti jedan od najdražih trenutaka u karijeri, a Goran Karan se podsjetio njihove zajedničke suradnje, te koliko se Oliver nije štedio radeći.

Tony Cetinski ispričao je kako je i zašto nastao  njihov zajednički duet „Morski vuk“, a Damiru Urbanu Oliver je bio najbolji primjer  kako  netko poznat i slavan može biti nevjeroajtno normalan i skroman.

HRT

Takvog Olivera pamti i Tedi Spalato  – kao samozatajnog čovjeka koji se nije pokazivao i koji je samo želio da svijet bude bolji, ljepši i pun ljubavi, a  Hari Rončević  je potvrdio da  sve što je Oliver radio, radio je iskreno, i to su ljudi prepoznali.

Glazbenici koji su Olivera najduže pratili, njegovi „Dupini“, prisjetili su se najdražih zajedničkih trenutaka: od iznenadnih koncerata na parkingu do američke turneje, kad su slučajnim nastupom u jednom baru oduševili tamošnju publiku, a  Ninu Badrić  je oduševio kad ju je  nakon mnogo godina prepoznao kao „onu malu dosadnu djevojčicu iz zbora“.

HRT

Petar Grašo je ispričao anegdotu o tome kako su jednom bili skoro izbačeni iz hotela – zbog zajedničkog muziciranja dugo u noć.

HRT

„Pjesme su tu, one ostaju zauvijek i treba ih pjevati, bez obzira što i  gledatelji znaju, a i mi znamo da nismo Oliver“, rekla je pak Vanna.  “Oliveru nikad nije nedostajalo strasti i entuzijazma”, rekao je Nikša Bratoš, a Anti Geli Oliver je uvijek bio “nulta točka od koje se kretalo i do koje je trebalo doći u glazbi”.

HRT

Maestro Alan Bjelinski je rekao kako ga je Oliver naučio miru i dubokom poštovanju prema svakom čovjeku, a Stjepan Hauser je priznao kako će  “Oliverov glas zauvijek pjevati kroz njegovo čelo, gdje god on svirao”.

Oliver je glazbi dao sve, cijeloga sebe, a glazba mu je vratila na najljepši način, dala mu je, baš kao u njegovoj pjesmi – krila da ga ponesu kud god želi!

To su bili samo neki od dirljivih trenutaka prve emisije “A-strane”, koju će i glazbeni gosti i gledatelji HTV-a zacijelo još dugo pamtiti.

Izvor vijesti: Jutarnji List

The post SA SUZOM U OKU: ‘A STRANA’ U ČAST OLIVERU DRAGOJEVIĆU Popularni HRT-ov show startao u novu, treću sezonu – posebno emotivnom emisijom appeared first on Hrdigg.

Peta epizoda glazbenog showa ‘Zvijezde’ počela je nastupom Romana Frklića. Taksist iz Zagreba ima 44 godine, a tim se poslom bavi gotovo dva desetljeća. Sa sedam godina otkrio je da ima moć čitati karakter ljudi. Svoj talent, kaže, danas koristi kako bi pomogao ljudima.

Pred peteročlanim žirijem otpjevao je pjesmu ‘Tebi majko misli lete’ Safeta Isovića. Iako u početku nitko nije pritisnuo zeleni gumb, na kraju je Tonči prvi ‘otvorio sezonu’, a potom su se ustali i svi ostali osim Jacquesa. Tonči je Romanu postao mentor.

RTL

Patricija Žunić ima 20 godina, dolazi iz Sukošana te studira na Učiteljskom fakultetu. Cijeli se život bavi plesom, a trenutno je trenerica dječje ritmičke gimnastike. Patricija je žiri odlučila iznenaditi izvedbom pjesme ‘I’m so excited’, grupe The Pointer Sisters. Nitko od žirija nije joj se ustao, a Tonči je komentirao da je vidio kako je lijepa da bi sigurno pritisnuo zeleni gumb.

RTL

Renato Zahirović ima 27 godina, troje djece, razveden je i samohrani otac, a dolazi iz Zagreba. Glazba je njegova najveća ljubav. Ovo nije prvi natjecateljski show u koji se odlučio prijaviti. Svoj je talent već pokazao u RTL-ovoj uspješnici ‘Hrvatska traži zvijezdu’, ‘Pinkovim Zvijezdama’ i ‘Zvijezdama Granda’. Po struci je frizer, a jedno je vrijeme frizirao i Jacquesa. Renato je odlučio otpjevati ‘Đelem, Đelem’ Šabana Bajramovića, a svi su mu se ustali i ostali oduševljeni, no Nina je bila prva i odlučila mu biti mentorica. ‘Ja tebe vidim u finalu’, rekla mu je Nina.

RTL

Sljedeća je na pozornicu izašla Marta Strmečki koja ima 17 godina i dolazi iz Ivanca. Kratko je pjevala u zboru i nastupala na festivalima. Danas pjeva u ženskom sastavu, a najviše voli solo dijelove i višeglasja. Marta je otpjevala pjesmu grupe Pavel ‘Čuvaj me’ i već nakon prvih nekoliko stihova Jacques je prvi podignuo fotelju, a potom su to napravili i ostali članovi žirija. ‘Ima nešto u tebi posebno interesantno’, rekao joj je Jacques te je upitao koga bi voljela za mentora, a Marta je odgovorila da bi voljela Jacquesa, pa je Tonči imao komentar. ‘Šteta, mogla si biti slavna!’ našalio se Tonči.

RTL

Luka Čapelj ima 21 godinu i dolazi iz Zagreba. Obožava glazbu i pjevanje, a ljubav prema glazbi naslijedio je od mame. Dok je bio u maminu trbuhu, kaže, jedna joj je vidovnjakinja prorekla da će njezin sin biti zabavljač, što se pokazalo potpuno točnim jer Luka danas sebe opisuje kao veseljaka i pozitivca. Nastup je posvetio svojoj pokojnoj mami, pjesmom ‘Ostani’ Gorana Karana, a iako mu se nitko nije ustao, Tonči mu je rekao kako se nada će i dalje uveseljavati ljude na svoj način, ali da nije za profesionalnog pjevača.

RTL

Andrea Aužina ima 20 godina i dolazi iz Splita. Ove godine, nakon dvogodišnje pauze, želi upisati turizam. U slobodno vrijeme pjeva, volontira i pomaže životinjama. Jednog dana željela bi otvoriti vlastiti azil. Ljubav prema glazbi prenijela joj je mama, a Andrea je odlučila otpjevati pjesmu ‘Hopelessly Devoted to You’ Olivie Newton John. ‘Za ovu me pjesmu vežu najljepši trenuci u životu. Vrlo je neobično da se mlada osoba naveže na ovakvu staru pjesmu i drago mi je što sam se ustao prvi jer znam tko će ti biti najbolji mentor’, rekao joj je Tonči te odlučio da joj Jacques bude mentor iako joj se on nije podignuo.

RTL

Marko Katić ima 18 godina i dolazi iz Vidovica u Bosni i Hercegovini. Ima svoj YouTube kanal na kojem objavljuje različite covere popularnih pjesama, a pred žirijem je odlučio otpjevati pjesmu ‘Od milijun žena’ Tonyja Cetinskog. Gotovo svi članovi žirija pritisnuli su zeleni gumb i na kraju bili očarani Markovom izvedbom. ‘Ti si najoriginalniji kandidat u ovom showu!’ pohvalila ga je Nina, iako je Tonči prvi stisnuo gumb i tako morao odlučiti tko će mu biti mentor, a na kraju se odlučio da to bude on.

RTL

Sljedeći se na pozornicu popeo Dinko Kečalović, koji ima 33 godine. Magistar je ekonomije, no trenutno radi s nekretninama. U braku je već tri godine, a otac je jednogodišnjeg sina. Ima svoj bend s kojim odrađuje gaže po Bosni i Hercegovini. Dinko je otpjevao pjesmu Lynyrd Skynyrda ‘Sweet home Alabama’, a nakon što su mu se Andrea i Jacques podignuli na foteljama, Jacques je ubrzo svoju spustio. ‘Ti pjevaš dobro i zvučao si mi kao dobar session pjevač, no osjećao sam potrebu da vidim ima li tu zvijezde, ali to nažalost nisam prepoznao. Ta aura zvijezde mora prštati’, objasnio mu je Jacques, a Nina je dodala da se nitko ovaj put nije naježio. No situacija se promijenila kada su ga zamolili da otpjeva neku hrvatsku pjesmu, a nakon što je Dinko otpjevao Parni valjak, žiri je zaključio da je popravio dojam. ‘Napravit ćemo kompromis. Andrea te spasila, ti ćeš ići dalje, ali nemaš mentora i sam si i ideš u slijedeću rundu!’ rekao mu je Tonči i razveselio Dinka.

RTL

Natalija Zrinski iz Brezničkog Huma svestrana je 17-godišnjakinja koja, unatoč teškim životnim bitkama i opakoj bolesti s kojom se morala suočiti, ne skida osmijeh s lica. Ove je godine, naime, operirala rak kože i sada na svojim obrazima nosi ožiljke koji je na to podsjećaju. Glazba i stihovi bili su uz nju cijelo vrijeme i pomogli joj da se osjeća bolje, a inače se bavi gađanjem glinenih golubova. Natalija je odlučila otpjevati pjesmu Nine Badrić ‘Dani i godine’. Nakon što je otpjevala pjesmu Tonči joj je rekao da bi trebala pjevati u paru, ali ne sama, a Nina, koja se podignula prva, odlučila je mentorirati je dalje.

RTL

Posljednji je nastupio Mislav Medić iz Vinkovaca. Ima 28 godina i već nekoliko godina živi u Zagrebu, gdje radi kao turistički vodič. Beatboxom se bavi deset godina, a iza sebe ima već 300-tinjak nastupa. Odlučio se sa svojim freestylom predstaviti i žiriju, što ih je potpuno oduševilo i iznenadilo. Tonči je odmah pritisnuo zeleni gumb, a na kraju i svi ostali. ‘S čime te hrane kad ovo možeš?’ upitala ga je Andrea, a Mislav je odgovorio da jede slaninu. ‘Ja sam u početku mislio da si pogriješio show, međutim kad sam te vidio, imaš odličnu energiju i negdje ćemo te smjestiti!’ objasnio je predsjednik žirija Huljić koji ga je uzeo u svoj tim. Na kraju je s Mislavom zapjevala i Nina te su joj se pridružili i ostali članovi žirija.

RTL

Tko će od kandidata proći u posljednjoj audicijskoj emisiji ne propustite pogledati iduće subote na RTL-u.

Izvor vijesti: Jutarnji List

The post BIVŠI JACQUESOV FRIZER RENATO ODUŠEVIO ŽIRI, NO SVI SU SE DIGLI OSIM NJEGA Otpjevao je pjesmu ‘Tebi majko misli lete’ Safeta Isovića appeared first on Hrdigg.

Hurmašice su tradicionalno jelo Bliskog Istoka, a rade se u različitim varijantama. U tijesto možete dodati kokos ili orahe, po želji. Ivana je s mamom napravila hurmašice po receptu babe Milke. “Ma, to je za čas gotovo! Kad sam bila u Meksiku, vlasnik restorana tražio me da napravim nešto naše i ja sam pripremila hurmašice.

Tomislav Krišto / HANZA MEDIA

Mama ih je uvijek radila kad smo se braća i ja zaželjeli slatkog u studentskim danima pa bi ih poslala busom za Zagreb!” otkrila nam je Ivana pa smo se skupa uputile vidjeti kako peka napreduje.

Tomislav Krišto / HANZA MEDIA

Tomislav Krišto / HANZA MEDIA

Tomislav Krišto / HANZA MEDIA

Za tijesto:

Za punjenje:

Za preljev:

Tomislav Krišto / HANZA MEDIA

Jaja izmiksajte sa šećerom i maslacem. Brašno prosijte s praš- kom za pecivo, dodajte u jaja i zamijesite mekano tijesto. Za punjenje pomiješajte sve sastojke (količina po želji, ovisi koliko bogato želite napuniti hurmašice). Za preljev u vodi na laganoj vatri rastopite šećer i limune narezane na ploške. Od tijesta formirajte valjke, napravite udubinu u sredini, stavite punjenje od oraha te ih pritisnite o najsitniju stranu ribeža kako bi hurmašice dobile lijep uzorak na vrhu. Poredajte ih na protvan. Pecite 30 minuta na 200 Celzijevih stupnjeva. Kad su hurmašice pečene, prelijte ih preljevom i pričekajte da se ohlade.

Izvor vijesti: Jutarnji List

The post HURMAŠICE S ORASIMA PO RECEPTU BABE MILKE: ”Mama ih je radila kad sam se zaželjela slatkog u studentskim danima pa bi ih poslala busom za Zagreb!” appeared first on Hrdigg.

Kako bi prema novoj viziji trebale izgledati turističke zajednice? Čime bi se i na koji način trebale baviti i, ono najvažnije, je li ih previše?

Odgovori na ova pitanja trebali bi uslijediti 13. studenoga kad će se u Smaragdnoj dvorani hotela Esplanade, od 10 sati početi okupljati neka od najzvučnijih imena domaćeg turizma – znanstvenici, konzultanti, predstavnici zakonodavstva i djelatnici turističkih zajednica – sve sudionici velike konferencije Jutarnjeg lista pod nazivom “Sustav turističkih zajednica 21. stoljeća”.

Paket zakona

Konferencija dolazi nedugo nakon što je Ministarstvo turizma u javnu raspravu poslalo paket turističkih zakona – Zakon o turističkoj pristojbi, Zakon o članarinama u turističkim zajednicama te Zakon o turističkim zajednicama i promicanju hrvatskog turizma – legislative kojima se prvi put nakon dugog niza godina zadire u sustav turističkih zajednica, a Hrvatsku turističku zajednicu pretvara u nacionalnu marketinšku agenciju.

Cilj konferencije i okupljanja sugovornika pritom je potaknuti javnu raspravu o novom Zakonu o turističkim zajednicama na kojoj će vodeći ljudi iz sektora predstaviti najavljene promjene, a rasprava će se prvenstveno održati kroz dva panela.

Prvi pod nazivom “Što nacionalne turističke zajednice trebaju raditi” okupit će paneliste Božu Skoku, stručnjaka za odnose s javnošću, zatim direktora Instituta za turizam Damira Krešića, direktora konzultantske kuće Horwath HTL Sinišu Topalovića te Đurđicu Šimičić, direktoricu odjela za razvoj proizvoda u Jadranka hotelima, a panelom će moderirati novinarka Jutarnjeg lista Barbara Ban.

Pitanje pristojbe

Nakon kraće pauze za kavu, nešto malo iza podneva planirana je i druga panel rasprava pod nazivom “Sustavi TZ-ova” koja će, pored moderatora, profesora Dragana Magaša s Fakulteta za menadžment u turizmu i ugostiteljstvu, okupiti paneliste – direktora TZ-a Dubrovačko-neretvanske županije Vladimira Bakića, njegova kolegu iz TZ Imota Luku Kolovrata, direktoricu TZ Kvarnera Irenu Peršić Živadinov, Ivanu Jurić iz TZ-a Osječko-baranjske županije te Ivana Radoševića iz Turističke zajednice Ličko-senjske županije.

Okupljeni sudionici govorit će o svojim iskustvima rukovođenja lokalnim i županijskim turističkim organizacijama, ali i o najavljenim promjenama među kojima su naglasak na razvoju turističkog proizvoda, ali i stvaranje novih motiva za dolazak gostiju.

Na konferenciji će biti predstavljeni svi noviteti koje paket turističkih zakona donosi, a među kojima su obveze smanjenja rashoda TZ-ova, prvenstveno onih koja se odnose na plaće djelatnika, decentralizacija sustava, ali i izmjene u načinu raspodjele novca koji se godišnje prikupi od turističke pristojbe.

Konferenciju će otvoriti gradonačelnik grada zagreba Milan Bandić i ministar turizma Gari Cappelli, a prisutnima će se prije drugog panela obratiti i direktor HTZ-a Kristjan Staničić.

Izvor vijesti: Jutarnji List

The post U UTORAK VELIKA KONFERENCIJA JUTARNJEG Turističke zajednice u 21. stoljeću: Kako bi trebale izgledati, čime bi se trebale baviti i je li ih previše appeared first on Hrdigg.

Predsjednica Kolinda Grabar Kitarović je u Parizu gdje se održava obilježavanje stote obljetnice završetka Prvog svjetskog rata.

No osvrnula se i na događanja u našoj zemlji te za N1 televiziju prokomentirala spor koji je oko Marakeške deklaracije nastao između nje i Vlade RH.

Slaže se da netko namjerno pokušava unijeti razdor.

– Ne znam tko pokušava, ali vidim da netko pokušava. Apsolutno se slažem, ali mislim da ne treba prste upirati samo u moj Ured, nego da treba istražiti i drugdje, posebno nakon ove objave nakon rezultata istraživanja javnog mnijenja. Za mene je to i relevantno i irelevantno. Važno je što ljudi misle, ali prevelika se prašina digla oko Marakeške deklaracije – rekla je Grabar Kitarović.

Što se odlaska u Marakeš tiče, predsjednica je rekla:

– Razlog što sam ja, neću reći odustala, već odlučila ne ići… Sad mi je cijeli niz predsjednika i premijera rekao da neće ići zato što se to iz dokumenta koji je trebao biti samo nekakav politički “commitment”, zajednička želja da riješimo ta pitanja, pretvorilo u programski dokument koji se uglavnom temelji na migracijama, a kao što znate, iako prema Ustavu u Europskom vijeću Hrvatsku predstavljaju i predsjednik države i predsjednik Vlade, ja to uvijek prepuštam predsjedniku Vlade jer su to vrlo konkretna pitanja. Bez obzira što bi deklaracija trebala biti neobvezujuća, svejedno će postojati postupak kojim će se donositi izvješća o postupanju svaki države. Po meni migracijska politika svake države mora biti unutarnje pitanje države i zato mislim da je primjerenije da se time bave resori i na takvoj konferenciji vide hoćemo li pristati, biti suzdržani ili glasati. Primjećujem oprez kod puno, puno država, da se iz onog inicijalnog dokumenta krenulo u malo drukčijem pravcu – rekla je predsjednica. 

Prokomentirala je i objavu na službenoj Facebook stranici HDZ-a koja sugerira da joj je podrška pala upravo zbog Marakeša.

– Ja sam navikla na to, međutim ne držim da je to stav HDZ-a, pogotovo ne članova HDZ-a. Međutim, osoba koja je to napravila, ružno je to, to se tako ne radi.

Izvor vijesti: Jutarnji List

The post ‘SLAŽEM SE DA NETKO POKUŠAVA UNIJETI RAZDOR IZMEĐU MENE I VLADE, ALI NE ZNAM TKO’ Predsjednica komentirala glasine vezane uz Marakešku deklaraciju appeared first on Hrdigg.

– Ne mogu vjerovati da je napravljen inspekcijski nadzor, a da se nije zatražilo i moje mišljenje. Ja sam bila na tom stolu i proživjela traumu koja se ne zaboravlja – kaže Ivana Ninčević Lesandrić.

Naime, stručno povjerenstvo Ministarstva zdravstva dalo je svoje mišljenje o slučaju koji je prije mjesec dana digao na noge hrvatsku javnost, ali i potaknuo 401 ženu da ispričaju svoja dramatična iskustva s ginekologije. Iako dokumenti nisu javno dostupni, dobili smo uvid u njih.

Fiksacija nogu

U stručnom mišljenju koje potpisuju prof. Oleg Petrović i prof. Ratko Matijević stoji da je Ninčević Lesandrić primila anesteziju, bila djelomično fiksirana (vezana) radi vlastite sigurnosti i da je nije boljelo te da je tako sama rekla prisutnima u sali na izričito pitanje boli li je… “Utvrdili smo da je tijekom operacijskog zahvata provedena rutinska fiksacija nogu pacijentice u cilju sprečavanja ozljeda koje mogu nastati nekontroliranim pomacima. U lijevoj ruci nalazila se kanila i otopina lijekova te je ruka bila fiksirana u cilju održavanja prohodnosti venskog puta. Desna ruka bila je slobodna, a na njoj se nalazila manžeta tlakomjera… U konkretnom slučaju nema dvojbe da je primijenjena lokalna anestezija… U izjavama medicinskih sestara i liječnice koja je obavila zahvat decidirano se tvrdi da se pacijentica nije žalila na bol tijekom zahvata, čak ni na izrazite upite…”, stoji u mišljenju.

– Moram priznati da sam šokirana. Kao prvo, nitko me nije kontaktirao, a kao drugo da mišljenje povjerenstva nisam dobila, i da takve stvari doznajem iz medija – kaže Ninčević Lesandrić. Što se tiče samog događaja, kaže Lesandrić, nije liječnica i ne zna kako se koji postupak radi.

– Mogu govoriti laički, kao žena koja je bila u toj sali i trpjela bolove. Stoga, neovisno o bilo čijem mišljenju, mogu reći da me tijekom cijelog zahvata boljelo, da sam bila svezana i da jedino što sam vidjela je strop. Što se anestezije tiče, tvrdim da ni u jednom trenutku nisam osjetila olakšanje boli, a i nitko mi nije rekao da dobivam bilo kakav lijek ili anesteziju – kaže Ninčević Lesandrić. Kada smo joj rekli da u mišljenju stoji da je tijekom zahvata izjavila kako je ne boli, Ninčević se šokirala.

– Boli se itekako dobro sjećam i nikad je neću zaboraviti – kaže N. Lesandrić i zaključuje kako je riječ o iskustvu koje, nažalost, imaju brojne žene, zbog čega ih se velik dio više ne usudi pokušati ostvariti trudnoću.

Inače, nakon što je Lesandrić u Saboru javno progovorila o svojoj traumi, Udruga Roda je ponovo pokrenula akciju “prekinimo šutnju”. Tako da su poslali Ministarstvu zdravstva 401 svjedočanstvo žena koje tvrde da su prošle strahote u rodilištima i na odjelima ginekologije.

Izvješće

Ministarstvo još nije službeno dalo inspekcijske nadzore, ali doznajemo da inspekcijskim nadzorom utvrđeno da je samo jedna prijava bila potpisana imenom i prezimenom. Riječ je o slučaju iz veljače 2018. godine, a M. D. je pritužbu poslala u Kliniku  u Petrovoj. Kako doznajemo, taj slučaj ispitan je još u veljači te je zaključeno da nije bilo pogrešaka pri liječenju i postupanju.

Ivica Belina, predsjednik Koalicije udruga u zdravstvu, kaže da se na ovakav način teško bilo što može promijeniti.

– Činjenica je da nije pravilo da se oštećene strane ili oni koji smatraju da to jesu ne pitaju vezano za prijavu. Nadzori se vode na osnovi dokumentacije koja se prikuplja u bolnici. No, postavlja se pitanje kako bi mogao bilo tko, osim osobe koja je to proživjela, svjedočiti koliko je boli? – kaže Belina i dodaje da se takva praksa mora hitno promijeniti.

 
Izvor vijesti: Jutarnji List

The post IVANA NINČEVIĆ LESANDRIĆ O STRUČNOM MIŠLJENJU DRAME S GINEKOLOGIJE ‘Ministarstvo radilo nadzor i nije tražilo moje mišljenje, a ja sam trpjela bolove’ appeared first on Hrdigg.

Noć koja traje 23 sata. Ledena pustoš. Temperature do minus 35 stupnjeva. Zvuk pucanja leda.

U takvim je uvjetima krajem 2012. godine kapetan Žarko Buljević, pomorac iz Splita, plovio arktičkim područjem uz sjevernu azijsku, većim dijelom rusku obalu, takozvanim Sjevernim morskim putem, kao prvi zapovjednik na svijetu koji je tom rutom prošao LNG tankerom punim ukapljenog plina, piše Slobodna Dalmacija.

O Buljevićevim plovidbama morskim putem koji “strišaje” Sjeverni pol – jer polarnom kapom nije prošao samo jednom – o ledu, ledolomcima, surovoj prirodi, disciplini, izdržljivosti, naporima, hladnoći i suncu koje se, kad ga ima, provlači tek rubom horizonta – razgovarali smo ovih dana u Splitu, u uvjetima u kojima mjesec studeni ni približno ne opravdava svoje ime. Dapače, ruga mu se (pre)visokim temperaturama, kratkim rukavima i kupačima koji ne posustaju.

Paun Paunović / Cropix

Zahvatile su nas, i ovdje na Mediteranu, klimatske promjene. Zahvatile su i sjevernu ledenu kapu svijeta na kojemu živimo. Znanstvenici o tome “izbacuju” brojke i procjene, postotke i grafove, mape i fotografije kojima ilustriraju povlačenje ledenih površina i sve topliji Arktik, no Žarko Buljević promjene je imao priliku uočiti iz prve ruke, promatrajući ledeni pejzaž s palube svoga broda. Dojmovi mu ne mogu biti svježiji – nedavno se vratio s posljednjeg od svoja tri dosadašnja ledena putovanja duga tisućama kilometara, na kojemu je bio kao zapovjednik LNG tankera “Clean Planet”.

I o tome smo, naravno, razgovarali, no na sjever ćemo ponovno poći nakon što priču najprije vratimo u nešto ranija vremena i toplije krajeve, kad je momak sa splitskih Gripa, nakon srednje škole i prije daljnjeg školovanja, kadeturu – “kao i svi” – odradio na brodovima “Jadroplova”, zatim i “Šibenske plovidbe”. Potom je, baveći se turizmom, plovio na trabakulima i jedrio za svoj gušt.

A onda – opet “kao i svi” – otišao “vani, na stranca”.

Privatni album

Kanadska uvertira

– Svaki brod bio je od druge kompanije. Plovio sam na kontejnerskim brodovima, tankerima s kemijskim teretom… Oplovio sam cijeli svijet, više puta. Prošao sam kroz sve kanale – Sueski, Panamski, Carski, više puta… Nailazio sam na pirate. Plovio sam i po velikim europskim rijekama – što traži potpuno drukčiji način navigacije – do luka u unutrašnjosti.

Od 2001. godine Buljević, kao zapovjednik, plovi samo na LNG tankerima za prijevoz tekućega plina (LNG – Liquid Natural Gas).

– Za tu vrstu tankera specifično je da su najzahtjevniji, s najvišim svjetskim standardima sigurnosti i zaštite. Traže iskustvo; najkvalitetniji pomorski kadar plovi upravo na LNG tankerima. Riječ je, inače, o brodovima koji spadaju među najveće na svijetu, dugima tristotinjak metara. Mogu ponijeti teret i od 170.000 metara kubičnih tekućeg plina.

Privatni album

U grčkoj kompaniji “Dynagas” – za koju plovi i danas i koja ga je i odvela na Sjeverni pol – Buljević se zaposlio prije deset godina, 2008.

– U ledenim uvjetima plovio sam i prije odlaska na Arktik, u vodama kanadskih regija Labrador i Newfoundland, na kontejnerskim tankerima. Bilo mi je, izgleda, zapisano da završim na Sjevernom polu! – kaže smijući se. Dodaje da je i danas vrlo malo ljudi s iskustvom plovljenja LNG tankerima po ledu.

Njegovo prvo putovanje Sjevernom morskom rutom, tankerom “Ob River”, započelo je sredinom studenog 2012. godine, nakon što je ukapljeni plin ukrcan u norveškoj luci Hammerfest.

Privatni album

Posadu sa zapovjednikom Buljevićem, uz kojega je bilo još šest hrvatskih časnika, čekao je dug put: velikim brodom punim tereta krenuli su ka najvećim dijelom zaleđenom Arktičkom oceanu. Trebali su, jedno po jedno, preploviti mnoga ledena mora poslagana sa sjeverne strane azijskoga kontinenta – najprije Barentsovo, iza kojega otočje Nove zemlje označava ulazak na Sjeverni morski put, pa Karsko, Laptevsko, Istočnosibirsko, Čukotsko, a iza Beringova tjesnaca, na samom kraju Sjevernog morskog puta, Beringovo more već znači Tihi ocean, i već su se, dolje ispod Kamčatke, nazirale obale Japana, čija je luka Tobata bila krajnji cilj puta.

Vrlo zahtjevni psihotestovi

Od Karskih vrata na otočju Nova zemlja do Beringova prolaza put je dug više od 4500 kilometara, a još gotovo cijelu tisuću treba dodati za onaj dio rute do ulaska i nakon izlaska iz Arktičkog oceana.

Privatni album

Buljević objašnjava kako brodovi već dugo prolaze uz sjevernu obalu Azije, ali oni manji. I ne može se reći da je to bio pravi, nego utabani pomorski put. Moglo se ploviti tijekom tri, četiri ljetna mjeseca; u drugim dijelovima godine led je trebalo razbijati ledolomcima, a mnogo je dana kad taj put uopće nije bio prohodan.

Nove okolnosti, međutim, najprije one klimatske, mijenjaju sliku svijeta. Sjeverni morski put sve više dobiva na važnosti, o čemu, uostalom, govori i to što se njime može ploviti i više od šest mjeseci u godini. Zasad. Klimatske promjene rade na tome da se taj period produži.

– Da nismo išli Sjevernim morskim putem, morali bismo Atlantikom proći do Gibraltara, ući u Sredozemno more, pa preko Sueza i Crvenog mora, kroz piratsku zonu, doći do Indijskog oceana i ploviti dalje do Japana. To je za više od trećine duži put, i jednako toliko veći su svi troškovi.

Privatni album

No, prije nego što je stao na komandni most, Buljević je za projekt prvog putovanja LNG tankerom – pripremanog godinu dana – u trening-centrima u Rusiji i Grčkoj uvježbavan za rad u ekstremnim uvjetima kakvi su ga čekali na Arktiku.

– Trebalo je naučiti neke stvari o ledu, o njegovim vrstama i ponašanju, trebalo je proći vrlo zahtjevne psihotestove bez kojih nitko ne može navigavati tim putem. Bilo je to naporno, ali i uvjeti gore jako su teški…

Zapalo ih je da se ta prva plovidba, mjesec dana duga, odvija u uvjetima polarne noći koja traje 23 sata.

– Samo jedan sat dana, pa prolaženje kroz različite vremenske zone i stalno mijenjanje sata… Teško je to, djeluje na čovjeka. Ali jaki smo, izdržljivi smo, obučeni za takve uvjete. Nitko od nas s ove vrste tankera nije ranije bio na tom plovidbenom putu, nismo imali preciznu predodžbu što nas čeka. Ali timskim radom koji je besprijekorno funkcionirao sve je prošlo bez ikakvih problema, i na tom i na druga dva putovanja.

Privatni album

Ruski nuklearni ledolomci

Led ih je dočekao u Novoj zemlji, zajedno s dva ruska nuklearna ledolomca. Morala su biti dva, jer tanker je širok pedesetak metara, a svaki ledolomac 30. Pred tankerom su zajedno probijali led, jedan uz drugog, otvarajući brazdu kojom je kapetan Buljević, brzinom od tek pet, šest čvorova – iako brod može dostići 19,5 – vozio svoj golemi brod. I tako skoro mjesec dana.

Brzina kojom su se kretali ponekad je padala i na jedan, dva čvora. Iako su plovili kroz polarnu noć, put je zapravo bio jako dobro osvijetljen reflektorima sa sva tri broda.

Privatni album

Priča nam o arktičkim predjelima, beskrajnoj bjelini.

– Prizori su nevjerojatni. Neusporedivi. Izlazak i zalazak sunca sasvim nisko na horizontu. Ali najviše su me oduševili zeleni valovi aurore borealis, polarne svjetlosti koja se pojavljivala, nestajala, pa opet pojavljivala. Na ledenim pločama vidjeli smo bijele polarne medvjede, morževe s onim njihovim dugim zubima…

Pokušavaju navigavati koliko je najbliže moguće obali. No, sve ovisi o vremenu – ponekad se od obale moraju odmaknuti i približiti samom Sjevernom polu. Ali na komad zaleđenoga tla na kojemu je američki istraživač Robert Peary prvi, u travnju 1909., zabio zastavicu, nikad nisu imali priliku (s)ići. No turista ima, dovoze ih Rusi svojim ledolomcima.

Privatni album

Ovisno o dobu godine kojim se plovi ovim krajem svijeta, temperature padaju do minus 40. Najniža koju je osjetio kapetan Buljević bila je na prvom putovanju, minus 35 stupnjeva.

– Kad je mirno, na toj se temperaturi može izdržati. Ali kad zapuše sjeverni vjetar, to je minus 50. I zima je! – smije se.

Toliko je hladno da se iza ledolomaca, čim razbiju led, more opet ledi, ali to je onda prepreka koju tanker može sam svladati. Posada je od hladnoće zaštićena specijalnim odijelima, kreiranima za arktičke uvjete.

Privatni album

Drugo putovanje zapovjednika Buljevića iduće, 2013. godine, opet je imalo elemente premijernog: tanker “Arctic Aurora” bio je prvi brod na dizelsko-električni pogon koji je prošao tim plovidbenim smjerom.

A na trećem, ovogodišnjem jednomjesečnom putovanju tankerom – koje je imalo obrnuti smjer, od Japana do Jamala, ruskog poluotoka u Karskome moru na kojemu su ukrcali teret i potom ga transportirali do Europe – pratio ih je beskrajni, 24-satni sunčani polarni dan. To je putovanje prošlo s temperaturama tek koji stupanj ispod ništice. Jest da je bilo ljetno doba, ali svejedno je na Arktiku trebalo biti puno hladnije.

Arktičke zime – otoplile

– Razgovarao sam s lokalnim svijetom – ovako tople zime, kažu mi, još nikad nije bilo. Nije bilo ni puno leda, a trebalo ga je biti. Osjećaju se posljedice promjene klime…

Privatni album

A s tim posljedicama može se povezati i intenziviranje prometa na Sjevernom morskom putu. Sve je više kompanija koje će, uštede radi, koristiti prečac preko Arktika, znatno kraću rutu iz Europe u Aziju. Nedavno je njome prošao i prvi kontejnerski brod. Ali kako će to djelovati na arktičke predjele, na more, na živi svijet, na cjelokupni fragilni ekosustav na polarnoj kapi svijeta?

Kapetan Buljević uvjerava nas da su standardi očuvanja okoliša zadani u pomorskom transportu iznimno visoki.

– Sve radimo tako da nema nikakvih otpadnih voda. Sve se čuva na brodu do konačnog odredišta. Ništa se ne smije bacati u more. Većinu brodova po cijelom svijetu, uostalom, prati se satelitom i kontrolira baca li se što ili ispušta.

Govori autoritetom zapovjednika. I krivo mu je, kaže, kad “zeleni” ne obraćaju pažnju na to da i mnogi brodari “zeleno” razmišljaju i da, iako moraju ploviti, poštuju međunarodne propise i standarde, vodeći računa o tome kakav trag za sobom ostavljaju u prirodi.

Privatni album

Vrlo skoro – već u prosincu – Buljević odlazi u Južnu Koreju, gdje će preuzeti novi LNG tanker. Kad s njim krene na Arktički ocean, neće mu trebati ledolomci jer je novi brod konstruiran tako da je on sam ledolomac. To je novi izazov, no još uvijek nije sigurno hoće li se kompanija odlučiti da se u siječnju brod uputi kraćom sjevernom, ili dužom južnom rutom. Zima je, i usprkos globalnom zatopljavanju, moglo bi se dogoditi da brod naiđe na ledene prepreke kakve bi teško razbio i nuklearni ledolomac.

Na koncu – je li mu, kao čovjeku s toplih obala, draže ploviti onom puno dužom i toplijom rutom preko Sredozemlja, kroz Suez i dalje do Dalekog istoka, ili kroz hladne predjele dalekog sjevera?

– Biram sjever, ipak. Volim izazove. Nema pirata. I nekako si… na vrhu svijeta. A to je dobar osjećaj!, piše Slobodna Dalmacija.

 
Izvor vijesti: Jutarnji List

The post ‘LEDENA PUSTOŠ, TEMPERATURE DO -35, RUSKI NUKLEARNI LEDOLOMCI I AURORA BOREALIS’ Splićanin je prvi kapetan ikad koji je tankerom prošao Arktički ocean appeared first on Hrdigg.

Veselimo se blagdanima i mnogi od nas već su se počeli spremati punom parom za najradosnije doba godine bacivši se na izradu raznovrsnih ukrasa kojima će urediti svoj dom. Jedan od klasičnih ukrasa koji se može pronaći u gotovo svakoj kutiji obiteljskih božićnih dekoracija ukrasne su lampice koje u tren oka stvore poseban ugođaj u domu i s kojima ne možete pogriješiti.

Izvrsna stvar kod ukrasnih lampica jest činjenica da izgledaju odlično u bilo koje doba godine, pogotovo ako uložite u neutralne bijele ili žute lampice pa nakon blagdana ne morate pospremiti svoje lampice natrag u ormar. Uz povoljne opcije na baterije ne morate žrtvovati slobodne utičnice, a imate bezbroj mogućnosti kako promijeniti njihov raspored i položaj u svim mogućim prostorijama vašeg doma.

Hoćete li ih čuvati za posebne prilike ili ćete u svojem domu stalno imati posebnu atmosferu, vaš je izbor, a mi smo odabrali nekoliko čarobnih primjera kako iskoristiti ukrasne lampice i izvan sezone pa pregledajte galeriju i bacite se na osmišljavanje svojih svijetlećih dekoracija!

Foto: Pinterest

Izvor vijesti: Jutarnji List

The post Vrijeme za ukrasne lampice! appeared first on Hrdigg.

Festival klasične glazbe Diapason, koji je od 2011. godine, kada je uspješno porinut u nemirne vode domaće kulturne scene, tijekom sedmogodišnje “plovidbe” okupio više od 50 eminentnih izvođača koji su iz godine u godinu publici bezrezervno dali nadahnut glazbeni doživljaj za pamćenje.  Festival će od 15. do 17. studenom u Hrvatskom glazbenom zavodu doživjeti svoje osmo izdanje, uz plejadu 19 veličanstvenih, redom najjačih recentnih imena iz riznice klasične glazbe koje Hrvatska u ovom trenutku može ponuditi, a ovjenčani su kritičarskim lovorikama i brojnim priznanjima.

Festival, na kojem svi s razlogom žele svirati, donosi uspješnice komorne glazbe u originalu, i to u bojama bezvremenskih skladatelja s francuskim i njemačkim pečatom, prije svega Roberta Schumanna, Ive Mačeka, Claudea Debussyja, Felixa Mendelsohna, Gabriela Faurea, Francisa Polenca i Cesara Francka.

Ovaj festival jedinstven je po tome što jednom godišnje na jednom mjestu okuplja vrhunske glazbenike koji gore od želje da zajedno muziciraju, uz raskošan repertoar remek-djela komorne glazbe i pomno birane partiture iz zlatne hrvatske glazbene baštine, kao i poneko iznenađenje koje se prvi put može čuti u našim dvoranama.

Srđan Filip Čaldarović

Umjetnički voditelji festivala Davorin Brozić, prvi klarinetist orkestra HNK, te profesor klarineta na Muzičkoj akademiji u Zagrebu i Srđan Filip Čaldarović, pijanist i profesor klavira na Muzičkoj akademiji u Zagrebu, odabrali su svoju “zlatnu reprezentaciju” izvođača: Lana Adamović, Latica Anić, Val Bakrač, Ana Benić, Lucija Brnadić, Srđan Filip Čaldarović, Marko Genero, Petra Gilming, Dario Golčić, Marco Graziani, Mihovil Karuza, Saki Kodama, Petar Križanić, Mia Miljković Đuzel, Ivan Novinc, Hana Paraušić, Nina Patarčec, Branimir Pustički i Krešimir Petar Pustički.

Val Bakrač

Tri vrhunska koncerta od četvrtka do subote s početkom u 20 sati nude se po povoljnoj cijeni ulaznica od 40 kuna, te 20 za umirovljenike, studente, učenike i grupe, a ulaznice se mogu kupiti na blagajni Hrvatskog glazbenog zavoda.

Izvor vijesti: Jutarnji List

The post NIKAD JAČI DIAPASON Bezvremenski skladatelji s francuskim i njemačkim pečatom i pomno birane partiture iz zlatne hrvatske glazbene baštine appeared first on Hrdigg.

Izvor vijesti: Jutarnji List

The post NOMINACIJE ZA ‘EUROPSKI OSCAR’ Film sniman u Splitu očiti je favorit za nagradu appeared first on Hrdigg.

Nasilnici koji su silovali i ubili južnoafričku studenticu Hannah Cornelius osuđeni su na doživotni zatvor. Po izricanju presude publika prisutna na galeriji u sudnici počela je oduševljeno vikati i pljeskati, piše Daily Mail.

Geraldo Parsons (27), Vernon Witbooi (33) i Eben van Niekerk (28) proglašeni su krivima za silovanje i ubojstvo kao i za otmicu, pljačku i pokušaj ubojstva Hanninog prijatelja Cheslina Marsha.

Četvrti kriminalac, Nashville Julius (29) proglašen je krivim za pljačku i otmicu te je dobio ukupno 22 godine zatvora.

Sutkinja Rosheni Allie pročitala je presudu i dodala kako ni jedan od osuđenih nije pokazao istinsko kajanje.

Podsjetimo, 21-godišnja studentica je 27. svibnja prošle godine napadnuta ispred svojeg stana kad se s prijateljem vraćala kući. Ona je silovana i ubijena, a njezino je tijelo ostavljeno nasred ceste, dok su njezinog prijatelja Cheslina premlatili ciglama i ostavili misleći da je mrtav, no on je ipak uspio preživjeti i prevezen je u bolnicu s ozbiljnim ozljedama.

Cheslin je bio na izricanju presude zajedno sa svojom majkom koja je rekla da je presudu jako dobro čuo unatoč tome što je zbog premlaćivanja ostao gluh na jedno uho.

Nažalost, Hannina majka i baka nisu doživjele presudu jer su obje umrle 10 mjeseci od njezinog ubojstva.

Ostatak Hannine obitelji upoznao je Cheslina tek u sudnici te su mu uputili riječi utjehe kazavši mu da će sigurno nastaviti studija nakon što se oporavi.

Tijekom čitanja presude, sutkinja Allie je rekla da su silovatelji namjerno željeli u potpunosti iskoristiti Hannah i lišiti je svake ‘privatnosti, dostojanstva i čovječnosti’ te naglasila kako je ovo primjer najokrutnijeg nasilja.

Profimedia, TEMP Rex Features

Hannah Cornelius

Na suđenju se moglo čuti i kako su četvorica zločinaca oteli Hannah i Cheslina te se s njima odvezli do nekog poznanika gdje su pušili kristalni meth. Nakon toga su Hannah autom odvezli na osamljeno mjesto gdje su je silovali, a potom izboli nožem i bacili joj na glavu komad stijene.

Na kasnije otkrivenim snimkama nadzornih kamera, vidi se da su muškarci nakon ovog zločina nastavili sa svojim zločinačkim pohodom te napali još tri žene.

Tijekom trajanja suđenja, Hannin otac je rekao kako je njezina majka i njegova supruga nakon okrutnog ubojstva kćeri postala ‘tek sjena nekadašnje sebe’, a nekad je bila ‘najsnažnije i najsposobnija osoba koju je poznavao’. Također je rekao i da ne zna što se zapravo dogodilo kad je 56-godišnjakinja odlučila zaplivati u tad mrzlom i olujnom Atlantskom oceanu iz kojeg se više nije vratila. Kazao je da je njegova obitelj umrla s Hannom.

‘Hannin mlađi brat koji pati od autizma i dalje pita kad će se sestra vratiti kući. Ja i moj sin nismo obitelj. Mi smo samo brodolomci koji žive na ostacima onog što je nekad bila obitelj Cornelius.’

Izvor vijesti: Jutarnji List

The post PRIPADNICI BANDE KOJI SU SILOVALI I UBILI STUDENTICU DOBILI DOŽIVOTNI ZATVOR Publika nakon izricanja presude oduševljeno pljeskala i vikala: ‘Pravda!’ appeared first on Hrdigg.

Izvanraspravno vijeće zagrebačkog Županijskog suda ovoga bi tjedna, vjerojatno već danas ili sutra, trebalo odlučivati o žalbama podnesenim na prošlotjedno rješenje suca istrage o određivanju istražnog zatvora osnivaču Agrokora Ivici Todoriću.

Prošloga tjedna, pošto je Todorić odlukom nadležnog suda u Londonu izručen Hrvatskoj, sudac istrage Županijskog suda u Zagrebu Zoran Luburić odredio mu je jednomjesečni istražni zatvor po novoj zakonskoj osnovi, a to je zbog opasnosti od bijega. Ujedno je ukinuo raniji razlog za istražni zatvor, opasnost od utjecaja na svjedoke, koji mu je bio određen lani na početku istrage.

Mogućnost jamčevine

Todorićeva obrana jučer je, kako je novinarima ispred zgrade Županijskog suda kazala odvjetnica Jadranka Sloković, podnijela žalbu na istražni zatvor. Kako je istaknula, žalba je podnesena prvenstveno samo na odluku o opravdanosti istražnog zatvora, te mogućnosti njegove zamjene jamčevinom i mjerama opreza koje su mu bile određene u Londonu, a to je 118.000 funti, kućni pritvor, oduzimanje putnih isprava i obveza redovitog javljanja policiji. Na upit o mogućoj ponudi većeg iznosa jamstva, Sloković je rekla da to zasad nisu ponudili, ali da o tome razmišljaju.

– Vidjet ćemo kako će izvanraspravno vijeće reagirati na ovu našu prvu ponudu. Da bi povisili jamčevinu, treba biti potvrđena odluka suda o istražnom zatvoru i ona treba postati pravomoćna. Ako postane pravomoćna, istažni se zatvor eventualno zamjenjuje jamčevinom. U svakom slučaju, u žalbi smo naveli da smo voljni ponuditi jamčevinu, a naknadno ćemo vidjeti što će biti s visinom jamstva – naglasila je.

I dok se Todorićeva obrana žali na određivanje istražnog zatvora zbog opasnosti od bijega, tužiteljstvo je još u petak podnijelo žalbu na odluku suca istrage koji je prihvatio prijedlog obrane da više ne postoji bojazan od utjecaja na svjedoke, jer je u odnosu na Todorića potrebno ispitati još samo jednog svjedoka u inozemstvu.

Hitna procedura

Obje žalbe  jučer su proslijeđene izvanraspravnom vijeću koje bi o njima trebalo odlučiti u hitnoj proceduri.

Županijsko državno odvjetništvo u Zagrebu prije nepunih godinu dana otvorilo je istragu protiv Ivice Todorića, njegovih sinova Ivana i Ante te još 12 suokrivljenih osoba, mahom iz vrha Agrokora.

Izvor vijesti: Jutarnji List

The post Todorić se žalio na pritvor, ponudit će i veću jamčevinu appeared first on Hrdigg.

Čelnici devet sindikata javnih službi Vladinu ponudu povećanja osnovice plaća u javnim službama od samo tri posto u 2019. smatraju neprihvatljivom, odlučno je odbijaju i najavljuju da će se za pravedniju cijenu rada nastaviti boriti, ako treba, i štrajkom – o čemu postoji konsenzus sindikalnog članstva.

Ta odluka donesena je nakon provedenog izjašnjavanja, odnosno odluka sindikalnih tijela, obznanio je predsjednik Nezavisnog sindikata zaposlenih u srednjim školama Branimir Mihalinec i rekao kako “započinju pripreme za daljnje aktivnosti, ne isključivši mogućnost štrajka”. Oko štrajka se još konzultiraju, pojasnio je Mihalinec, “naknadno će odlučiti o tajmingu, ali čak 86 posto članstva izjasnilo se za daljnje sindikalne aktivnosti”.

Dobra odluka

Sindikati pozdravljaju Vladinu najavu povećanja neoporezivog dijela za prigodne nagrade radnicima na 7500 kuna.

Predsjednik Matice hrvatskih sindikata Vilim Ribić tumači kako je porast osnovice plaća od samo tri posto neprihvatljiv nakon desetogodišnjeg kaskanja plaća zbog ekonomske krize i pogrešne ekonomske politike koja se na njih nepovoljno reflektira. Ribić drži kako taj odnos traje još od Vlade premijera Zorana Milanovića: “Javni sektor najviše je pogođen i razoren, zbog toga što su plaće niske napuštaju ga najkvalitetniji ljudi.

To je rezultat hajke na javnu potrošnju. Sve to postaje iritantno, perverzno i bezobrazno”, upozorio je Ribić koji je izračunao da bi ponuđeno povećanje osnovice na plaću od 5000 kuna značilo uvećanje za 150 kuna bruto. Sindikati su, pojasnio je Ribić, “tražili povećanje osnovice od 6 do 7 posto jer plaće u javnim službama zaostaju više od 18 posto za onima u gospodarstvu”. Takvo, po njegovoj ocjeni, “kažnjavanje zaposlenih u javnim službama neće poboljšati taj sektor, njega treba reformirati, odvojiti one koji mu pridonose od onih koji ne rade”.

Odljev kadrova

Dopredsjednik Hrvatskog liječničkog sindikata Igor Tripalo, koji Vladinu ponudu opisuje ponižavajućom, upozorio je na opasnost od kolapsa zdravstvenog sustava zbog odljeva najkvalitetnijih liječnika, pogotovo specijalista, kao i na brojne prekovremene neplaćene sate. S njime se složila i predsjednica Hrvatskog strukovnog sindikata medicinskih sestara Ankica Prašnjak koja je naglasila da su posljedice takvog Vladinog tretmana egzodus medicinskih sestara u zemlje EU; samo KBC-u Zagreb nedostaje oko 300 medicinskih sestara.

Izvor vijesti: Jutarnji List

The post Sindikati javnih službi protiv povećanje plaća od 3%: To je poniženje appeared first on Hrdigg.

Hvala vam, ekipa, zapisala je Irena Žilić nedavno na Instagramu, uživala sam u svakoj sekundi ove naše turneje po Velikoj Britaniji. Šaljem veliko srce vašem timu, stvarno ste umjetnici.

Bend kojem se zahvalila je Morcheeba, a oni su joj ubrzo odgovorili.

“Bilo je pravo zadovoljstvo svirati s tobom, hvala ti puno, puno. Do sljedeće prilike…”, odgovorili su joj.

Talentirana hrvatska kantautorica Irena Žilić odradila je turneju po Velikoj Britaniji kao podrška popularnom britanskom bendu Morcheeba, osnovanom sredinom devedesetih godina u vrijeme proboja trip hopa na svjetsku glazbenu scenu. Za bendom je uskoro stigla i vojska obožavatelja, kako zbog izvrsnog miješanja R’n’B-ja, bluesa i popa, tako i zbog osebujnog glasa pjevačice Skye Edwards.

Irena je s bendom odsvirala četiri rasprodana koncerta – u Manchesteru, Brightonu, Londonu i Southamptonu – a nakon povratka s britanske turneje otišla je s njima i na onu talijansku, nastupivši početkom studenoga u Bologni, Rimu i Milanu. Na turneji je promovirala svoj drugi studijski album, “Haze”, koji je objavila u ožujku prošle godine. Album sanjarsko-melankolične atmosfere, kao i pamtljivih melodija i teksta, našao se na gotovo svim domaćim i regionalnim top-listama albuma koji su obilježili 2017. godinu, a zaradio je i nominaciju za glazbenu nagradu Porin u kategoriji “Najbolji album alternativne i klupske glazbe”.

Instagram

U tvornici

“Iako nam se doživljaji po pitanju koncerata još nisu do kraja slegnuli, oduševljeni smo nastupima, pogotovo produkcijom i samim bendom. Publika nas je uistinu divno prihvatila, što je dodatno uljepšalo doživljaj”, rekla je Irena nakon povratka iz Velike Britanije. Prisjetila se i svojega te Morcheebina nastupa u zagrebačkoj Tvornici prije dvije godine, kada se upoznala s bendom, što je i rezultiralo recentnim turnejama.

“Imala sam tada popriličnu tremu, a bend je bio divan prema meni”, prisjetila se kantautorica te dodala kako je “glavni krivac” za njezine turneje s Morcheebom gitarist i jedan od osnivača benda, Ross Godfrey.

“Prilika da nastupim prije Morcheebe u Zagrebu otvorila je velika vrata za mene, ali to nije uvijek slučaj. Rossu se svidjela moja glazba te se uistinu odlučio potruditi da se za nju čuje i izvan regije. To je više nego lijepa gesta, na kojoj ću mu uvijek biti jako zahvalna. Iako se takve stvari ne događaju često, lijepo je znati da su moguće. Vjerujem da je glazba ipak temelj da bi se tako nešto moglo dogoditi, a pogotovo dugoročno održati”, pojasnila je Irena Žilić koja je, uzgred rečeno, profesionalno i biologinja.

“Da, radim u struci i kombiniram oba svijeta koliko god mogu. Trudim se naći način da to funkcionira”, dotaknula se kratko svojega “drugog života”, no brzo smo se vratili na glazbene teme. Koliko je za nju bila bitna britanska turneja i prilika da se kao hrvatska kantautorica predstavi toj publici?

“Turneja u Velikoj Britaniji bila je od velike važnosti iz razloga jer je do britanske publike teško doprijeti, a pogotovo jer se radilo o nastupima u klubovima toliko značajnim za njihovu glazbenu scenu – kao što je npr. londonski Shepherd’s Bush Empire. Ista stvar se ponovila i s Morcheebinom turnejom po Italiji. U vrlo kratkom vremenu dobila sam priliku vidjeti uistinu različite koncertne prostore, od klubova do koncertnih dvorana – recimo, Auditorium Parco della Musica u Rimu – i doživjeti različitu publiku te naučiti jako puno toga”, istaknula je Irena, koja je drugim albumom, “Haze”, napravila pomak u glazbenom i produkcijskom smislu u odnosu na “Travelling”, debitantski album akustičnog zvuka s kojim se 2014. godine pobliže predstavila domaćoj publici na valu s još nekoliko kantautorica (Nina Romić, Sara Renar, Lovely Quinces, Queen of Sabe…) koje su se pojavile gotovo istovremeno, da bi svojim zvukom osvojile koncertne dvorane, festivale i publiku te etablirale novi glazbeni mehanizam na našim prostorima.

“Ta dva albuma za mene predstavljaju dva različita uratka na koje sam jednako ponosna. Prvi album, ‘Travelling’, predstavljao je probijanje leda i prvi doticaj sa snimanjem LP izdanja, dok je drugi album bio sniman s mnogo zrelijim pogledom i vizijom o samom albumu. ‘Haze’ za mene predstavlja kompaktniju ‘priču’, s punijim zvukom i generalno zreliji album, što je, naravno, i logično”, pojasnila je kantautorica koja je, kaže, u glazbi oduvijek, no trebalo je proći neko vrijeme da s njome uozbilji odnos. Je li bilo poticaja sa strane ili se radilo o posve intimnoj odluci?

“Odluka je došla spontano i kroz samo bavljenje glazbom, što smatram dobrim slijedom događaja. Ne bih voljela da sam sve ovo prolazila u vrijeme kad sam bila mlađa. Kad sazreš, puno drugačije razmišljaš o određenim stvarima, samostalniji si – što za mene osobno ima dosta veliko značenje”, odgovorila je Irena Žilić koja, za razliku od svojih glazbenih početaka kada se na stejdžu motala solo s gitarom, danas surađuje s bendom, ali i s ponekim kreativcima koji stoje iza covera njezinih albuma, spotova i slično.

Ide na odmor

“Sa svim članovima benda se podudaram oko mnogo stvari po pitanju glazbe, inače bi nam bilo teško raditi skupa. Po pitanju kreativnih procesa do sad sam najviše ‘kliknula’ s Markom Mrakovčićem, koji je producirao oba moja albuma, i s Lucijom Potočnik koja svira sa mnom u bendu, i s kojom pripremam jedan novi projekt. Što se tiče ostalih suradnji, one se najčešće dogode spontano, kroz postojeća poznanstva i prijateljstva. Ako si okružen ljudima koji su kreativci, onda se takve suradnje vrlo lako i dogode”, pojasnila je kantautorica koja piše i pjeva na engleskom jeziku. Zanimalo nas je i kako izgleda proces pisanja u njezinu slučaju.

“To uistinu ovisi, oba su albuma nastala na različite načine, ali u posljednje vrijeme češće se događalo da tekst ili okvirne crtice teksta nastaju prije glazbe. Najprirodnija opcija za mene je da se, neovisno o načinu nastanka pjesme, glazba i tekst međusobno nadopunjuju jer onda imam osjećaj da niti jedno od tog dvoje ‘ne robuje’ ovom drugome”, otkrila je Irena Žilić, zagrebačka kantautorica koja se upravo vratila s turneje života.

Izvor vijesti: Jutarnji List

The post IRENA ŽILIĆ NAKON TURNEJE S MORCHEEBOM PO BRITANIJI I ITALIJI ‘Još se nisu slegnuli dojmovi, ali ovo mi je otvorilo velika vrata’ appeared first on Hrdigg.

Sunčano je vrijeme na lijevu obalu izmamilo jednog ribolovca, bacio je štap i strpljivo čekao. Drugom je obalom, s rukama na leđima, svoju jutarnju šetnju odrađivao jedan umirovljenik. Između njih, besposleno su se zelenom rijekom vrzmala dva mala jata gusaka i pataka, piše Slobodna Dalmacija.

Negdje između, na mostu preko Zrmanje, u prolazu smo čuli razgovor dvojice mještana.

– Ej, što ima?

– Nema ništa, živi se…

Da smo u tom trenu znali kako nema kraće i preciznije definicije današnjeg Obrovca, odmah smo se mogli vratiti u Zadar, ali što se sve krije iza onoga “nema ništa, živi se”, shvatili smo tek po odlasku, kasno popodne. Osam sati prekasno.

Nakon rata Obrovac je ostao bez Srba, pa je prolaskom autoceste ostao bez prometa, a danas je to grad koji nestaje u depopulacijskoj kugi, ljudi odlaze tražeći bolji život.

Jure Mišković / CROPIX

Ma nema ni auta…

Statistika je nemilosrdna: prije sedam godina u Obrovcu je bilo 4323 stanovnika, a 2016. samo 3778, ali s puno fiktivnih stanovnika koji realnu brojku navodno svode na oko 2500 ljudi.

“Papirnati Obrovčani” žele povrat stana, mirovinu, putovnicu ili socijalnu pomoć, ali nikako ne mogu napumpati stvarni broj stanovnika koji zaista žive u odumirućem gradu. Državni zavod za statistiku još nema podatke za prošlu godinu, ali zna se da je bilo 116 novoprijavljenih i 140 odjavljenih stanovnika.

Vidi se to na pustim ulicama. Nasred jednosmjerne ceste koja vodi do mosta, zaustavi se automobil, vozač spusti prozor i bez presinga i nervoze “ostalih sudionika u prometu” – čita najnoviju osmrtnicu na zidu jedne od mora derutnih i napuštenih obrovačkih kuća.

– Ne žuri mi se, a iza mene nema nikoga, nije vam ovdje nikada gužva, samo polako, stići ćeš – kaže i lagano dodaje gas.

Osmrtnica je pročitana, trend se nastavlja: lani je u Obrovcu rođeno 23 djece, brojka umrlih je 68, gotovo tri puta više.

Na proširenju jedne od ulica u centru grada, s jedne se strane nalazi četiri-pet starih derutnih štandova. Za jednim od njih sjedi naborana starica, prodaje krumpire, “med za 60 kuna” i nešto mandarina. Priča o njezinu “dnevnom prometu” otkriva da je i ona svjesna te depopulacije.

– A moj Ranko, vidiš sam što je. Nema naroda, nema naroda i gotovo. Stojim ja tu cijeli dan, ali za koga kad nikog nema. A danas je četvrtak, pazarni je dan. Malo ću još ostati i odoh kući – kaže baka, praćena osmijehom kolega sa susjednog štanda.

– Nema vam ovdje nikoga – promrsi jedan od prolaznika i nestade.

– Da ovo nije moja roba, ne bi se isplatilo dolaziti. Ovako, ajde-ajde, što ću – kaže vlasnik OPG-a iz Škabrnje koji tu radi godinama.

Tako izgleda pazarni dan. Kakva je pustoš petkom, kada nije pazarni dan, znaju i obrovački pučkoškolci. Njih je sve manje, ali znaju. U samo deset godina, od 2007. do 2017., broj osnovaca pao je s 401 na svega 181 dijete, za golemih 55 posto!

– Trenutno imamo 183 učenika, 104 ih je u Obrovcu, 17 u Karinu, 57 u Kruševu i pet u Žegaru. Ta se brojka u posljednje dvije-tri godine stabilizirala, ali opći trend u gradu je depopulacija, to je točno.

Koliko vidim po učenicima, ljudi odlaze, najviše u Njemačku i Austriju, u zadnje vrijeme nekoliko obitelji je otišlo u Švedsku. Ode najprije otac, a poslije za njim cijela obitelj – kaže nam Željko Modrić, ravnatelj OŠ “Obrovac”.

Željko Modrić, ravnatelj OŠ ‘Obrovac’

Nekad je bilo sve živo…

U Obrovac se vratio odmah nakon rata i nije mu žao, ali velika većina od 23 njegova nastavnika ne živi u Obrovcu; na posao putuju iz Zadra, a troškovi prijevoza, onog za učenike, najveća su stavka školskog proračuna – oko milijun kuna godišnje.

Među onima koji putuju je i školski domar Predrag Režan, koji već godinama svakog dana prevali 50 kilometara iz Bibinja i toliko natrag.

– Meni je dobro, ne bih mijenjao posao i ne smeta mi putovanje, navikao sam se – kaže Režan, koji jednom od profesora i učenicima pomaže u postavljanju male vjetroelektrane na školski krov. Nadaju se da će dobiti struju makar za informatičku učionicu i pričuvu za centralno grijanje.

– Ovdje sam rođen; grad je koncem 90-ih bio živ, gradila se autocesta, pa je Obrovac bio pun ljudi. A onda je došla globalna recesija. Ne znam tko je za ovo kriv, ali treba naći rješenje i to što prije.

Nada za Obrovac? Stalno govorim da su nam mladi jedina nada, njihov povratak u svoj grad, mogućnost da sutra preuzmu vlast i odgovornost. Ali, mladi su apolitični – kaže ravnatelj Modrić.

S njim se vjerojatno slaže i Jurica Ćurko, ravnatelj Srednje škole “Obrovac”, institucije na koju su Obrovčani vrlo ponosni jer njihovi učenici “bez problema upisuju medicinu i sve druge fakultete koje požele”.

– Škole se ponose svojom starošću i tradicijom. Nemam ništa protiv tradicije, ali da su se majmuni držali tradicije, mi bismo još uvijek skakutali po granama. Stoga se ja osobno ponosim “mladošću” naše škole: mladošću u smislu tek sedam godina rada, mladošću u smislu prosječne starosti zaposlenika, a napose mladošću koja sjedi u klupama. Jer samo mladost može ići naprijed – poručuje ravnatelj na školskom webu.

Učenici osnovne i srednje škole najvjerniji su posjetitelji Gradske knjižnice, koja radi u sjajnoj zgradi Doma kulture; u sastavu Pučkog otvorenog učilišta djeluje i knjižnica. Dom je prazan, velika dvorana zaključana, kafić s “pogledom od milijun dolara” je zatvoren – zabrana pušenja je spriječila ispijanje kave s pogledom na prekrasnu Zrmanju. Rad kafića je postao neisplativ.

– Lani smo imali 209 članskih iskaznica, uglavnom su to učenici, pa tome prilagođavamo i nabavu knjižnog fonda. Preko ljeta nam često dolaze i vikendaši kao “sezonski članovi” – objašnjava Marina Brkić, jedna od rođenih Obrovčanki koje na posao putuju iz Zadra.

Jesu li mladi zaista jedina nada da Obrovac jednom prestane biti “glavni grad Depresije”? I zašto je grad s toliko prirodnih potencijala to postao?

Probali smo na tu temu razgovarati s brojnim mještanima, ali bez uspjeha: “ma znaš kako je”, “ako ti kažem, vidjet će to”, “znaš kakvi su ljudi”, “ne bih ja”, “pusti to, nije pametno o tome govoriti”, “politika je zajebana stvar”…

Ivan Matić, 34-godišnji politolog i nezavisni županijski vijećnik

Briga koga za mlade

Zna to i Ivan Matić, 34-godišnji politolog i nezavisni županijski vijećnik, koji kruh zarađuje radeći EU projekte, trenutno kao projekt-menadžer u Centru nezavisne kulture Zadar. No, iako živi u Obrovcu i nema namjeru bilo kamo odlaziti, spreman je reći što misli.

– Mladi? Jesu, oni su jedina šansa, ali kada Obrovac padne na samo dno, kada više ne bude mogao propadati. Pa mladi ljudi našu vlast zanimaju samo kada napune 18 godina da mogu izići na izbore! Već 18 godina na vlasti su isti ljudi, a depopulacija galopira.

Na početku je grad imao energiju i živost, ali kada su zacementirali svoje jedine motive – pozicije i financije – počeo je sunovrat, a HDZ i SDSS imaju krajnje nezahtjevno biračko tijelo, Obrovčani su taoci stranačkih klanova, o njihovoj sudbini odlučuju “predsjednici ogranaka”. Tako je razrušena homogenost društvene zajednice.

Zar nije najjednostavnije izgraditi jedan ovako mali grad?! Što bi bilo da smo Tokio! Vidjeli ste ulice usred dana, sve je pusto, brojne kuće i zgrade samo što se ne sruše, a naša vlast obnavlja solidnu zgradu gradske uprave, dok na zgradi vrtića na prozorima prstom možeš istisnuti pur-pjenu – secira Matić.

Prevelik broj zapuštenih zgrada Obrovac pretvara u kulisu apokaliptičnih filmova, samo ponegdje stoji natpis “prodaje se”, a kvadrat stana košta 700 do 800 eura. Jedina gradnja koju smo vidjeli jest gradnja crpne stanice ispred velike zgrade uz sam most – tu je prije rata bila planirana robna kuća, ali Obrovac robnu kuću ni bilo koji veliki trgovački lanac nema ni danas.

Nema ni javnog bilježnika, ni slastičarnicu, ni kino, ni tim Hitne pomoći; s razrušenog kolodvora posljednji su putnici otputovali prije rata; sud je otišao u Benkovac, do kojeg uopće nema autobusne linije; velikih tvrtki nema, ljudi su uglavnom zaposleni u državnoj službi ili su na gradskom proračunu.

A Google kaže da je, na primjer 2013., Obrovac bio u hrvatskom vrhu po nezaposlenosti sa stopom od čak 33 posto.

Google kaže da gradonačelnik vozi auto od 300.000 kuna, da predsjednik Gradskog vijeća ima više od Bandića, da su dužnosnici od Grada po simboličnoj cijeni dobivali stanove u najam jer uopće ne žive u Obrovcu, da su jedne godine spiskali 365 tisuća kuna za reprezentaciju i službena putovanja, te da su imovinske kartice obrovačkih dužnosnika sadržajnije od svih kulturnih i sportskih priredbi u gradu zajedno.

Što je s poduzetništvom? Jedini kojeg Obrovčani ističu jest Đuro Župan, koji je, svjestan turističkih potencijala prelijepog obrovačkog kraja, pokrenuo priču s raftingom, proširio se na avanturistički turizam i udara tempo koji lokalna zajednica ne može pratiti. Turizam?

– To je velika, ali neiskorištena mogućnost. Imamo mi ne samo Zrmanju, nego i još pet rijeka, Velebit je tu, autoput je tu, imamo i Karinsko i Novigradsko more, ali… U gradu, na Zrmanji, nema plaže! U Turističkoj zajednici rade “brojači noćenja”, a najveći im je saveznik bura: kada bura zatvori ceste, u Obrovac se slegnu blokirani putnici i autobusi, pa grad odjednom oživi, a sezona traje dva mjeseca – nezadovoljan je jedan od poznavatelja ovdašnjeg turizma.

– Nema grada u kojemu je toliki raskorak između turističkih potencijala i stvarnosti – uvjeren je on.

Dogradonačelnik Slobodan Jurjević

Nemam kome ni pivu prodat

Gradski obrtnici se žale, ne mogu preživjeti, sve se više otvara sezonskih obrta, mnogi odustaju.

– Ne mogu zaraditi ni za minimalnu plaću, baš razmišljam zatvoriti, pa na proljeće opet otvoriti, nemam za koga držati radnju otvorenom. A obaveze su nam kao da smo u Zagrebu – kaže jedan od njih.

Na mjesnom Trgu Grgura Ninskog veliki makijato je osam kuna.

– Di ćeš manje? Pivo je 10 kuna, ali slabo ide, ujutro slabo, a popodne još i gore. Dišem na škrge – smije se vlasnik kafića i pomiren sa sudbinom čeka suprugu da preuzme drugu smjenu.

Svoju je smjenu preuzeo i dogradonačelnik Slobodan Jurjević: gradonačelnik Ante Župan je na putu u Zagreb, drugi zamjenik Stanko Mijić je imao smrtni slučaj u obitelji, pa smo razgovarali s Jurjevićem.

Obrovčani se šale da je Jurjević sa svojih 50 junior u toj postavi, ukupno staroj oko 200 godina, pa ga je dopao ured na zadnjem katu gradske uprave jer se, eto, može gore popeti.

– Znam da ljudi misle da bismo trebali više i bolje, a ja mislim da to lagano i postižemo. Ali, nismo samo mi pogođeni depopulacijom, to je bolest svih ruralnih krajeva pogođenih ratom.

Mi smo grad s ogromnim područjem od 350 četvornih kilometara, a malim brojem od blizu 3000 stanovnika, pa svaki komunalni zahvat košta puno više. Nedavno smo doveli struju u jedan karinski zaselak za tri potrošača.

Razvedeni smo, pola mjesnih odbora nam nema vodu, puno radimo na nerazvrstanim cestama, do kraja godine ćemo sve razminirati, provodimo brojne projekte. A u prvih devet mjeseci imali smo ostvarenje proračuna od 20 milijuna kuna, za trećinu više nego lani – kaže Jurjević.

Zgradu “robne kuće” je Grad kupio za 1,4 milijuna, ali se čeka odluka hoće li sami u njoj nešto osmisliti ili će je dati na prodaju. Jurjević kaže da su tako kupljene dvije-tri zgrade, obnovljene, pa prodane državi za stambeno zbrinjavanje, uglavnom Srba povratnika.

– Svjestan sam da u gradu ima opasnih građevina, ali s obnovom fasada su problem neriješeni vlasnički odnosi, a gradska jezgra je zaštićena, pa je to i osjetljivo.

Hotel “Zrmanja” je zatvoren voljom vlasnika, nama su tu vezane ruke. Prazan grad? Nekada je samo u “Triju” radilo 300 žena, radila su i druga poduzeća, pa je grad popodne jednako bio prazan – navodi Jurjević, baratajući službenim podatkom o prosječnih 256 nezaposlenih, dok podatak o broju zaposlenih nije imao.

Dogradonačelnik navodi da je vrtić besplatan i pun djece, da Grad dodjeljuje 60-ak stipendija učenicima i studentima, te da je u devet mjeseci zabilježeno 257.700 turističkih noćenja, uglavnom u vikend-naseljima uz Karinsko more.

Jurjević kaže da talijanska “Fassa”, tvornica za proizvodnju žbuke, uskoro kreće s gradnjom, ali je takvih najava već bilo, a “Fassa” još ne radi. No, Jurjević ističe i nešto drugo.

Jure Mišković / CROPIX

A gdje će naći radnike…

– Oni bi trebali u prvoj fazi zaposliti 100 ljudi, ali je pitanje hoće li ih se toliko naći s područja Obrovca. Znate, tu je problem državne politike i socijale koja često “pokriva” i ljude nezainteresirane za posao. Francusko-estonski vlasnici su pokrenuli proizvodnju brodova umjesto bivšeg “Elana”, nešto se ipak kreće – zaključuje Jurjević.

Nakon izlaska iz gradske uprave, na mostu nas je dočekao jedan ljutiti gospodin. Vidio je odakle smo izišli, ali nismo stigli Jurjevića pitati što misli o ovome:

– Ne znam što su ti rekli, ali slušaj: tek prije mjesec dana gradska vlast je donijela Strategiju razvoja za razdoblje 2018. – 2023., gdje se zapravo najbolje vidi što je trebalo raditi proteklih 20 godina, a nije napravljeno. U dokumentu se navodi da je glavna prednost u “naglom povećanju broja stanovnika”!? Da uz ime Ante Župana ne stoji ono “gradonačelnik”, ne bismo ni znali da smo grad. Ovo je mrak – konstatirao je taj obrovački skeptik.

Mrak se zaista približavao, a on u Obrovcu pada na više od jednog načina. Posljednje što smo čuli bio je saksofon: glasni je blues dopirao s otvorenog prozora stana na drugom katu zgrade na obrovačkoj rivi, piše Slobodna Dalmacija. U Obrovcu sigurno ima i sretnih ljudi. Muči li njih pitanje žive li u “glavnom gradu Depresije”?

 
Izvor vijesti: Jutarnji List

The post JE LI OVO NAJDEPRESIVNIJI GRAD U HRVATSKOJ? Sve tone u sunovrat, a već 18 godina na vlasti su isti ljudi. Ulice su sablasno puste, stanovnici odlaze appeared first on Hrdigg.

Izvor vijesti: Jutarnji List

The post SKUD ‘IVAN GORAN KOVAČIĆ’ KONCERTOM U LISINSKOM SLAVI 70 GODINA POSTOJANJA Članovi društva, njih 300, izvest će legendarna djela filmske glazbe appeared first on Hrdigg.

Europska unija i Velika Britanija usuglasile su nacrt sporazuma o Brexitu koji će premijerka Theresa May predstaviti u srijedu svojim ministrima, priopćila je britanska vlada u utorak nakon više od godinu dana mukotropnih pregovora Londona i Bruxellesa.

Nejasno je hoće li premijerka May, koju je zapala zadaća da provede prvo povlačenje suverene države iz Europske unije, dobiti potporu zastupnika britanskog parlamenta s obzirom na to da je zagovornici tvrdog Brexita optužuju za popuštanje Bruxellesu, piše agencija Reuters.

“Ministri se sastaju sutra (srijeda) u 14 sati (mjesno vrijeme, GMT) kako bi razmotrili prijedlog sporazuma koji su pregovarači zaključili u Bruxellesu i odlučili o sljedećim etapama”, objavila je vlada i pozvala ministre da “pročitaju nacrt sporazuma prije sastanka”.

Sastati bi se u srijedu poslije podne u Bruxellesu trebali i veleposlanici 27 zemalja EU, prenosi agencija AFP pozivajući se na dva diplomatska izvora. Potvrdu o dogovoru dao je agenciji Reuters i visoki dužnosnik EU-a.

Ranije u utorak irska televizija RTE objavila je da su britanski i europski pregovarači usuglasili tekst o granici u Irskoj, ali da to ne znači da su pregovori o Brexitu do kraja zaključeni.

RTE je javila da sporazum uključuje takozvani “backstop”, zaštitni mehanizam koji bi osigurao da granica na irskom otoku ostane otvorena nakon Brexita. Taj zaštitni mehanizam spriječio bi vraćanje fizičke granice između britanske pokrajine Sjeverne Irske i Republike Irske, države članice EU.

“Bio bi to carinski sporazum koji bi vrijedio za cijeli teritorij Ujedinjene Kraljevine (UK), a odredbe za Sjevernu Irsku bile bi “dublje” u smislu carina i propisa, napisao je na Twitteru novinar Tony Connelly.

Prema izvorima na koje se RTE pozvao, sporazum predviđa ostanak cijelog UK-a u carinskom sporazumu s EU, a ne samo Sjeverne Irske, kako je isprva predlagao Bruxelles.

Premijerka May sada mora uvjeriti svoju podijeljenu konzervativnu stranku da prihvati sporazum dogovoren s Bruxellesom. Unutar torijevaca brexitovci strahuju da će takav dogovor prisiliti UK da godinama posluje prema trgovinskim propisima EU i spriječiti istinski prekid veza.

Partnerska stranka Therese May u parlamentu, mala sjevernoirska stranka DUP koja joj je neophodna za apsolutnu većinu, dugo se borila za to da Sjeverna Irska ne bude tretirana drugačije od ostatka UK-a.

Završetak pregovora mogao bi voditi sazivanju izvanrednog summita EU 25. studenoga na kojem bi sporazum bio potvrđen.

Vrijeme pritišće i Bruxelles i London jer britanski parlament i parlamenti članica moraju potvrditi sporazum prije datuma Brexita, 29. ožujka 2019.

I London i Bruxelles trebaju sporazum koji  će osigurati protok trgovine između najvećeg na svijetu trgovačkog bloka i UK-a u kojem se nalazi najveće međunarodno financijsko središte.

May se borila da razvrgne 46 godina članstva u EU bez štetnih posljedica za trgovinu, ali njezin kompromisni plan zabrinjava i zagovornike Brexita i proeuropljane i škotske nacionaliste, sjevernoirsku stranku koja joj održava vladu, a konačno zabrinuti su i ministri u Mayinoj vladi.

Njezin bivši ministar vanjskih poslova Boris Johnson, zagovornik Brexita, optužio je May da je prodala UK i najavio da će se protiv toga boriti.

“To je vazalski pakt”, rekao je Johnson i najavio da će glasati protiv neprihvatljivog sporazuma te poručio “Odbacite ga”.

Čini se kao da će May sada morati savladati cijelu planinu, piše Reuters i dodaje da je nakon objave vijesti o tome da je usuglašen tekst sporazuma o Brexitu funta porasla.

Izvor vijesti: Jutarnji List

The post EUROPSKA UNIJA I VELIKA BRITANIJA USUGLASILE NACRT SPORAZUMA O BREXITU Protivnici May optužuju za popuštanje Bruxellesu: ‘To je vazalski pakt’ appeared first on Hrdigg.