Jednom davno iza širokih hrastovih šuma i napuklog tunela, s one strane Biokova, podno oštrih litica planine Matokit, dugogodišnji predsjednik vrgoračkog HDZ-a Ivica Pandžić zaposlen je na mjesto savjetnika gradonačelnika Borisa Matkovića, piše Slobodna Dalmacija.

Kako su nama stariji pričali, čovjek srednje stručne spreme došao je do posla na neodređeno i bez natječaja s neto plaćom od desetak tisuća kuna. Savjetnik je gdjekad nešto i savjetovao. Bio, barem na papiru, od 2010. godine desna ruka gradonačelnika, a tada je na dvorima Grada Vrgoraca svita živjela sretna i zadovoljna. Trajalo je to, dok jednoga dana nisu stigli lokalni izbori.

Kandidirao se izvjesni Rudolf Grljušić spreman da protuuhljebničkim mačem sreže sav višak iz gradske uprave. U predizborna obećanja uvrstio je čak i smjenu nesretnog savjetnika Pandžića. Najavio da će on otići iz dvorca u prvih tjedan dana njegove vladavine, samo neka mu narod da svoj glas. Odlučnost mladog viteza je prepoznata. Dobio je krunu i izbore.

Vrgorčani nisu mogli ni zamisliti što će potom usljediti: šezdeset dana sjedio je Grljušić na gradonačelničkom prijestolju. Šezdeset dana plaću je primao i savjetnik Pandžić. Šezdeset dana oporba je vapila “napravite kako ste nam obećali”!

Morao je čovjeku uručiti otkaz.

Uzeo je komad pergamenta, guščjim perom napisao odluku o razrješenju. U njoj je nedostajalo obrazloženje. Ono je ključan dio akta, to se uči na prvoj godini fakulteta. Čudio se puk, kako li je takav propust moguć ako mudrih gradskih pravnika nije te davne 2015. godine nedostajalo.

Primijetio je to domišljati i smijenjeni savjetnik Pandžić. Sebi je savjetovao da tuži Grad Vrgorac. I dobio! Poništio sud onu odluku bez obrazloženja, još naredio Gradu da ga ima vratiti na posao. Tako je i bilo. Ali, dok je sudska procedura trajala prolazile su duge zime, sušna ljeta, nevesele jeseni i još jedni lokalni izbori. Sad je na mjesto gradonačelnika pučanstvo odabralo Antu Pranića.

Taj je Pandžića razriješio po Zakonu. Kako treba. S obrazloženjem u odluci. Napisao je da se radno mjesto ukida – sistematizacijom je utvrđeno da za njim nema potrebe na dvoru. Usput je, te 2016. godine, podnio DORH-u kaznenu prijavu protiv gradonačelnika koji ga je prvi zaposlio.

Iskusni Pandžić uvidje da mu je prošli put dobro došla ona tužba i ponovno sebi savjetuje da tuži Grad. Nije se predao lako. Žalio se i na Pranićevo razrješenje. Spor je na sudu. Podnio je i tužbu zbog neisplate plaća otkad ga je Grljušić razriješio pa dok je vraćen na posao. Ako prođe, prođe.

I tako je Pandžić potraživao dvjesto tisuća kuna naknade štete. Sa svim davanjima, sudovanjima i kamatama – ukupno 473 tisuće kuna.

Gradonačelnik Pranić na tužbu je odgovorio tužbom zbog načina njegova zapošljavanja. I tako je bivši savjetnik pristao da mu Grad isplati 200 tisuća kuna, a da on povuče sve svoje tužbe. Pranić je i dalje smatrao da mu zaposlenje nije bilo u skladu sa Zakonom, jer je Pandžić primljen bez natječaja i to ne kao savjetnik za simboličnu naknadu, nego za punu plaću na neodređeno.

Mogao se Pranić praviti da neki tamo savjetnik Pandžić među dvorskom svitom ne postoji. Mogao je, kaže, jer greška nije njegova već prethodnih gradonačelnika. Mogao je još dvije i po godine vući ove tužbetine po sudu. Prolazile bi opet duge zime, sušna ljeta, nevesele jeseni i još jedni lokalni izbori. Dočekao bi savjetnik nekog idućeg gradonačelnika.

Ali tada bi, uvjeravao je narod Pranić, spor došao na vrijednost od oko milijun i po kuna. – Spasili smo – klicao je ponosno – sigurno 270 tisuća proračunskih kuna, da ne govorimo koliko bi to s kamatama poraslo!

Mogao je, kaže, kao gradonačelnik sam potpisati odluku da se Pandžiću isplati odšteta, ali ni to nije htio. Namjerno je želio uvrstiti na dnevni red Gradskog vijeća. Da vidi, govorio je, ponašanje HDZ-ovih vijećnika. Kako će glasati? Jer, Pandžić je greška njihove vlasti. I svi su živjeli sretno do kraja života.

 
Izvor vijesti: Jutarnji List

The post BEZ NATJEČAJA, SAMO SA SREDNJOM, DOBIO POSAO I PLAĆU OD 10.000 KUNA Kada je dobio otkaz duboko se razočarao, evo kako je zaradio još 200 tisuća kuna appeared first on Hrdigg.

Čokoladni “muffini” iz obiteljske radinosti bili su predmet kriminalističke istrage koju je policija pokrenula prošlog petka nakon što su u bolnicu u Biogradu dovezene tri osobe sa čudnim simptomima trovanja.

Policija je pokrenula istragu jer su u večernjim satima u bolnicu došli supružnici iz Biograda, koji su sami potražili liječničku pomoć, osjećajući da nešto nije u redu s njihovim tijelom i duhom, piše Slobodna Dalmacija.

Nakon cjelodnevnih privatnih obaveza, te boravka izvan kuće, 45-godišnjakinja i 56-godišnjak trebali su provesti mirnu večer uz televiziju, no ubrzo im je – prisjelo. Skočio im je tlak, uzlupalo se srce, obuzela ih vrtoglavica, mučnina, te im se sveukupno činilo da s njima nešto nije u redu…

Ubrzo je u bolnicu sa sličnim simptomima dovezena i 19-godišnjakinja, koja je taj dan bila na zabavi koje je jedno od njihove djece organiziralo u njihovoj kući u Biogradu. Najprije su posumnjali na trovanje hranom, no taj dan nisu pojeli ništa sumnjivo, osim čokoladnih “muffina” koje su zatekli na pladnju kada su se vratili kući.

Iako im je bilo čudno da su im djeca ispekla i k tome ostavila kolače, prvotno ushićenje, a onda i strah za zdravlje zamijenio je šok dijagnozom liječnika koja ih je “lupila posred čela”.

– Trovanje marihuanom – rekao im je liječnik svima.

Bili su ukusni

Ubrzo je postalo jasno da su njihovu bolest uzrokovali ukusni kolači koje je taj dan mlado društvo u njihovoj kući spremalo s posebnim “začinom”. Kobne “muffine” zamijesili su s marihuanom nakon što su skinuli recept s interneta. Veći dio su pojeli, a ostatak ostavili, zaboravivši na roditelje koji su, na nesreću, dokrajčili ostatak i “zadrvenili”.

Nije poznato koliko su točno kolača pojeli, no svi su se osjećali poprilično loše. Nakon liječničke obrade utvrđeno je da neće imati ozbiljnijih zdravstvenih posljedica, no ove druge posljedice nisu mogli izbjeći.

Zbog trovanja marihuanom troje ljudi, policijski službenici Policijske postaje Biograd pokrenuli su kriminalističko istraživanje i izuzeli sporne kolače.

Prema prvim rezultatima istraživanja utvrđeno je da je 25-godišnjak s biogradskog područja pribavio pet grama marihuane, koju je prošlog petka, zajedno s više drugih mlađih punoljetnika, umiješao u smjesu za kolače koje su naknadno i konzumirali. Je li bila riječ o njihovu sinu, policija nije smjela potvrditi zbog “zakonskih ograničenja”.

Priopćili su samo da je nakon konzumacije kolača jednoj djevojci od 19 godina pozlilo, te je zatražila liječničku pomoć, kao i bračni par.

Prevelika doza

– Mladić se sumnjiči da je dio kolača dao i 56-godišnjaku i 45-godišnjakinji. Nakon dovršenog kriminalističkog istraživanja protiv 25-godišnjaka, Državnom odvjetništvu podnesena je kaznena prijava zbog omogućavanja trošenja droga – rekao je Elis Žodan, glasnogovornik zadarske policije, koja dosad nije zabilježila ovakav slučaj.

Kako pojašnjavaju liječnici, nije čudno da je došlo do ovakvog fizičkog kolapsa, jer učinci marihuane unesene hranom, npr. u obliku kolačića, umaka ili juhe, nastupaju sporije i traju duže od učinaka marihuane primijenjene preko isparivača ili pušenjem.

– Ovakvom primjenom marihuane lakše je unijeti preveliku dozu, jer je potrebno oko sat i pol da marihuana konzumirana ovim putem počne djelovati, pa osoba koja to ne zna može pojesti previše – navode.

Najčešći je oblik takve “prehrane” je upravo tzv. space cake, odnosno kolač s marihuanom. Smrvljena trava dodaje se u margarin i onaj tko nije obaviješten ne može primijetiti razliku. Nakon konzumacije marihuane na taj način može doći do tahikardije, koja traje otprilike sat vremena, te do porasta krvnog tlaka, koji kroz nekoliko minuta prelazi u sniženi krvni tlak. Rijetki pojedinci iskusili su i ozbiljnu alergijsku reakciju kao što su ubrzanje pulsa, vrtoglavica, obamrlost, glavobolja i osip, piše Slobodna Dalmacija.

Izvor vijesti: Jutarnji List

The post NESVAKIDAŠNJA ISTRAGA U BIOGRADU Počastili se kolačićima koje su spremila djeca, uskoro im je skočio tlak, uzlupalo se srce, obuzela ih vrtoglavica… appeared first on Hrdigg.

Četiri znanstvenice s Edukacijsko-rehabilitacijskog fakulteta, Miranda Novak, Martina Ferić, Valentina Kranželić i Josipa Mihić, provele su veliko istraživanje na reprezentativnom uzorku od 4821 učenika iz 25 zagrebačkih srednjih škola u okviru projekta ‘Pozitivan razvoj adolescenata Grada Zagreba: analiza stanja’.

Radi se o prvom tako sveobuhvatnom istraživanju te vrste u Hrvatskoj, a rezultati su zabrinuli mnoge. Posljednjih se dana društvenim mrežama proširila objava profesorice psihologije Ivane Delač koja je ukazala na važnost rezultata koji su, po njenom mišljenju, jako zabrinjavajući.

– Zar ovo nije daleko alarmantnije i daleko više zaslužuje dramatične naslove nego 90% svega o čemu čitamo i slušamo u medijima? Da ne spominjem – opet – činjenicu da većina škola još uvijek nema psihologa (ja, kao psiholog na pola radnog vremena, cijelo vrijeme imam pune ruke posla). I da se psiholozi, u okolnostima ovakvog općeg pogoršavanja mentalnog zdravlja mladih, još uvijek ne nalaze u svim institucijama i na svim relevantnim pozicijama gdje bi trebali biti – napisala je.

A istraživanje je između ostalog pokazalo da više od 60% učenika uglavnom ne voli ići u školu, da vršnjačko nasilje doživljava čak 37,4% mladih, te alarmantne brojke kad je mentalno zdravlje u pitanju. Tužno i bezvoljno tijekom zadnja dva tjedna osjećalo se gotovo 30% mladih, njih 14,5% barem jednom u životu ozbiljno je razmišljalo o počinjenju samoubojstva, 9,4% izradilo je plan suicida te njih 4,4% izvještava da je pokušalo suicid.

Voditeljica studije doc. dr. sc. Miranda Novak komentirala je situaciju za Dnevnik.hr. Istraživanje su pokrenuli kako bi dobili relevantne rezultate za daljnji razvoj pomoći mladima. Novak i njezin tim pišu nekoliko znanstvenih radova na temelju rezultata njihovog istraživanja te planiraju slično istraživanje napraviti i na nacionalnoj razini.

– Postoje inicijative, ali Hrvatskoj nedostaje nacionalna studija mentalnog zdravlja djece i mladih – naglašava Novak koja s timom uspijeva provesti istraživanje s vrlo malo financijske potpore:

– Bila je neka nova sveučilišna potpora, govorim o iznosima između 15 i 20 tisuća kuna. Nama je to dovoljno za kopiranje upitnika u ovom trenutku, a ostali dio nažeg angažmana radimo iz osobne odgovornosti i želje za doprinosom našoj struci, ali želimo i vratiti zajednici.

Jedan od pozitivnih rezultata je svakako podatak da 80 posto zagrebačkih adolescenata razmišlja o nastavku školovanja na fakultetu. No, činjenicu da 60 posto ispitanih učenika ne voli ići u školu, vidi kao još jedan poticaj za kurikularnu reformu. Zastarjeli obrazovni sustav, smatra, učenicima digitalnog doba više nije potreban.

Smatra da je potrebno promicanje mentalnog zdravlja djece i mladih, a to se treba provoditi u školi. No, obitelj i društvo u cjelini i dalje igraju veliku ulogu.

– Svi u Hrvatskoj se i dalje možemo žaliti da političari ne donose dobre odluke, da mentalno zdravlje nije na vrhu prioriteta, da djeca i mladi nisu među prioritetima u Saboru, ali mi građani, svatko od nas i unutar svoje obitelji, radnog mjesta, možemo biti kotačići promjene – kaže Novak i dodaje da su ih iznenadili rezultati koji se tiču vršnjačkog nasilja.

Znanstvenica je za Dnevnik.hr otkrila da otprilike 20 posto mladih u svijetu ima simptome depresije i stresa. U Zagrebu se taj postotak pokazao viši, a posebno ih je zabrinula činjenica da je 14,5% adolescenata ozbiljno razmišljalo o suicidu.

– Govorimo o tome da svako četvrto dijete ukazuje na neke simptome depresivnosti, anksioznosti ili stresa. Možda čak i češće nego svako četvrto. To je zabrinjavajuće. To znači da su stručne službe ovdje pozvane reagirati. Pozvani smo i mi ostali možda educirati nastavnike i profesore da primijete da se nešto događa s učenikom, kako to ne bi išlo prema razvoju nekakve kliničke slike – ističe Novak i dodaje:

– Na ERF-u smatramo da bi zapravo od vrtića i rane osnovne škole trebalo ulagati u socijalno-emocionalne komeptencije učenika na način da znaju prepoznati kako su, da znaju iskomunicirati kako su, kontrolirati svoje emocije i da ih učimo vještinama dobrog rješavanja problema i nošenja sa stresom, jer su upravo te vještine ključne za mentalno zdravlje u kasnijoj, odrasloj dobi.

Problem depresije ne događa se samo u Hrvatskoj. Brojke govore da će depresija do 2030. godine biti treća bolest svijeta. Edukacija i podrška je prvi korak prema rješavanju problema, kaže Novak.

Izvor vijesti: Jutarnji List

The post TUŽNI, DEPRESIVNI, NASILNI, SUICIDALNI… Šokantni rezultati istraživanja mentalnog stanja oko pet tisuća učenica i učenika naših srednjih škola appeared first on Hrdigg.

Nema dvojbe da je Tajland trendi i Island top destinacija koju svakako treba posjetiti, ali ako ste u potrazi za godišnjim odmorom koji nudi malo više i drugačije od popularnih destinacija na dobrom ste mjestu. TripAdvisor je početkom godine objavio 10 top svjetskih odredišta “u usponu” prema odabiru putnika u 2018. godini, a mogu vam poslužiti kao nadahnuće za sljedeći godišnji odmor. Prema TripAdvisoru, izbor pobjedničkih gradova temelji se na milijunima komentara objavljenih na njihovoj web stranici. Krajnji rezultat također uključuje povećanje prometa u navedenim gradovima i interes korisnika za rezerviranje.

Popis “odredišta u usponu” uključuje i neke neočekivane destinacije, od pješčanih plaža na japanskom otoku Ishigaki do veličastvene arhitekture u Rigi. U nastavku doznajte koji su još gradovi odabrani od strane svjetskih putnika.

1. Ishigaki, Japan

TripAdvisor

2. Kapaa, Hawaii

TripAdvisor

3. Nairobi, Kenya

TripAdvisor

4. Halifax, Nova Škotska

TripAdvisor

5.  Gdansk, Poljska

TripAdvisor

6. San Jose, Costa Rica

TripAdvisor

7. Riga, Latvia

TripAdvisor

8. Rovinj, Hrvatska

TripAdvisor

9. Nerja, Španjolska

TripAdvisor

10. Casablanca, Morocco

TripAdvisor

Više informacija potražite na službenim stranicama TripAdvisor

Foto: TripAdvisor

Izvor vijesti: Jutarnji List

The post Top 10 destinacija “u usponu” prema TripAdvisoru appeared first on Hrdigg.

Kada god se HDZ nađe u neugodnoj situaciji ili ga uhvate (a to je već postala konstanta) s rukama u pekmezu, esemesu ili escortu, oni iz očuvanih jelovih ormara propalog Oriolika izvlače neke bajate slučajeve i prežvakane afere, koje bi trebale skrenuti pažnju s tih njihovih nepodopština. Tako je nedavno HDZ-ov potpredsjednik Sabora izvan lovostaja Milijan Vaso Brkić ponovno rekao kako je SDP razoružao Hrvatsku 1990. godine, imajući u vidu da je JNA, u toku svibnja i lipnja te prijelomne godine, uglavnom ispraznila ili pokušala isprazniti skladišta oružja hrvatske i slovenske Teritorijalne obrane (a istodobno nije dirala skladišta TO-a u Srbiji i Crnoj Gori).

Dakle, je li ocjena o tome da je tadašnji SKH-SDP razoružao Hrvatsku, u ključnom trenutku kada je rat rudio na obzorju, paušalna, propagandistička ili tu ima nešto? No pogledajmo kontekst u kojem se to sve zbivalo. Početkom 1990. godine prekinut je (i nikad nastavljen) 14. kongres SKJ (slovenski, pa potom i hrvatski delegati su ga napustili) zapravo je označio početak raspada SFRJ. Povratka više nije bilo. Planovi vojnog vrha (u suradnji s raspadajućim SSSR-om) o puču su se izjalovili.

Slovenija, a potom i Hrvatska idu na višestranačke izbore. Krajem travnja, nakon više od 40 godina, u Hrvatskoj su višestranački izbori, a pobjedu odnosi HDZ koju vodi bivši general JNA i disident Franjo Tuđman. Između dva kruga (drugi je bio 7. 5.) posljednji put su svirane sirene u čast doživotnog predsjednika SFRJ J. B. Tita, a u Zagrebu je održana Pjesma Eurovizije. Na Maksimiru zbog sukoba navijača ne odigrava se utakmica Dinamo – C. Zvezda, u Beogradu Borisav Jović, tada desna ruka Slobodana Miloševića, postaje Predsjednik predsjedništva, premijer Ante Marković najavljuje osnivanje svoje stranke.

Azem Vllasi oslobođen optužbi, a Lojze Peterle postaje prvi nekomunistički premijer u Sloveniji od 1945 godine. Vojni vrh JNA, već je prelomio i odlučio podržati Miloševića. Već u travnju, pred izbore, u tisku se pojavljuje nekoliko članaka (piše ih Miroslav Lazanski, produžena ruka Generalštaba u medijima) o tome da SKH želi od TO stvoriti “republičku vojsku” te je izuzeti od JNA i staviti pod “republički kontrolu”. Vrh JNA želi preduhitriti stvari te između dva kruga izbora, kad je već bilo jasno da je SKH silazi s pozornice (Tuđman i Račan već su dogovorili mirni prijelaz vlasti), a HDZ još nije preuzeo kormilo, donosi odluku o tome da isprazni skladišta TO.

Podsjetimo da je SFRJ TO brojao do tri milijuna ljudi uz pripadajuće, uglavnom pješačko i protutenkovsko naoružanje (zolje, ose). TO nije imala u svojem posjedu borbena vozila, tenkove ili zrakoplovstvo. Iako još formalno na vlasti, SKH nije imao mogućnost spriječiti JNA u svojoj nakani. Hrvatska je tada imala “vlast” nad skladištima oružja republičkog SUP-a (Sekretarijat unutarnjih poslova), a upravo je to oružje i bila jezgra iz koje su se naoružale prve hrvatske postrojbe. JNA je imala ingerencije nad skladištima TO, ali nije mogla razoružati skladišta RSUP-a, niti je to mogao učiniti Savezni SUP, jer su tu republike imale neprikosnovenu samostalnost. Krajem 90-ih, dok je HDZ bio na vlasti, čak je bilo osnovano i saborsko povjerenstvo koje je trebalo utvrdilo odgovornost tadašnjeg SKH-SDP-a za razoružavanje, ali je ono donijelo pravorijek da tadašnja vlast ne snosi nikakvu odgovornost za odvezeno oružje hrvatske Teritorijalne obrane.

Izvor vijesti: Jutarnji List

The post JELI SDP DOISTA RAZORUŽAO HRVATSKU, KAKO TO TVRDI MILIJAN BRKIĆ? Evo što je utvrdilo saborsko povjerenstvo. Koje je osnovao – HDZ… appeared first on Hrdigg.

Jednostavnost oblika i linija te mirna shema boja u ovom stanu u Jurmali u Latviji u potpunosti je opravdana svojom svrhom i željom vlasnika za jednostavnim i praktično uređenim prostorom. Prostorna struktura apartmana sastoji se od lako razumljivog i organiziranog rasporeda i namještaja, stvarajući siguran i uvjerljiv ambijent s jedinstvenim stilom i bojama. U interijeru dominira preciznost, oblik, čistoća i suvremena oprema te tonalno rješenje u sivim varijacijama. Projekt potpisuje arhitekt Eric Carlson.

Ansis Starks

Ansis Starks

Ansis Starks

Ansis Starks

Riječ je o interijeru veličine 85 četvornih metara otvorenog tlocrta, a sastoji se od ulaznog hodnika presvučenog ogledalima iza kojih se kriju ormari, velikog dnevnog boravka s izlazom na balkon, odvojenog od prve zone za spavanje i blagovaonice velikim crnim ormarom, nasuprot kojeg je elegantna crna kuhinja sa šankom, te odvojene intimne zone s drugom spavaćom sobom i kupaonicom. Bujna vegetacija u eksterijeru pronašla je svoj prikaz u unutrašnjosti s puno živih biljaka u posudama koje su unijele živost u prilično neutralan prostor. Dok je siva shema boja u različitim tonovima upotpunjena drvenim zidnim i podnim oblogama koje su prostoru dale potrebnu toplinu. Izvrstan projekt!

Ansis Starks

Ansis Starks

Ansis Starks

Ansis Starks

Ansis Starks

Ansis Starks

Ansis Starks

Ansis Starks

Ansis Starks

Ansis Starks

Ansis Starks

Foto: Ansis Starks

Izvor: Eric Carlson

Izvor vijesti: Jutarnji List

The post Moderan interijer u umirujućim tonovima appeared first on Hrdigg.

Kad je 1989. pao Berlinski zid, za mnoge je profesije otpočelo – rekli bi Buldožeri – “novo novo vrijeme”. Među takvim profesijama bila je i filmska. Tijekom ranih devedesetih godina sijaset je istočnoeuropskih režisera – listom sudionika komunističkih filmskih industrija – pohrlio raditi filmove o udbašima u kožnjacima, svećenicima martirima i neopravdano okaljanim kvislinzima. Bila je to “nova 1945.”, kinematografije su počele opsluživati novu pobjedničku ideologiju, a u tom novom trijumfalizmu malo su koga zanimali gubitnici. Ipak, iznimki je bilo, a među njima i Istvan Szabo.

Godine 1992. – u jeku opijenosti novom pobjedničkom ideologijom – mađarski je filmski klasik odlučio snimiti film o onima koji su u tom pijanstvu izgubili. Snimio je skromni i prekrasni film pod naslovom “Slatka Emma, draga Böbe”. Naslovne junakinje filma – Emma i Böbe – dvije su budimpeštanske školske nastavnice koje su život provele kao nastavnice ruskog. Varšavski je pakt – međutim – pao, a ruski se više ne uči. Stoga Emma i Böbe moraju tražiti novi kruh. Idu u večernju školu gdje očajnički uče engleski ne bi li mogle preuzeti satnicu novog jezika i podučavati engleskom one koji ionako znaju još manje.

Možda bi bila dobra ideja da hrvatska javna televizija (odnosno – ovaj karikaturalni relikt koji još tako zovemo) neku od ovih večeri prikaže “Slatku Emmu, dragu Böbe”. Jer, postoje u Hrvatskoj neki ljudi koji bi se s tim filmom lako mogli poistovjetiti. Recimo, nastavnici povijesti i zemljopisa u strukovnim školama.

Ovih su dana – naime – hrvatske prosvjetne vlasti i stranka koja ih kontrolira (HNS) priuštili javnosti nehotični “remake” davnog Szabova filma. S početkom školske godine u trogodišnjim hrvatskim strukovnim školama koje obrazuju četiri zanimanje (prodavač, kozmetičar, dimnjačar i staklar) krenula je eksperimentalna provedba kurikuluma za dualno strukovno obrazovanje, kurikuluma koji ne treba miješati (a u nekim je aspektima i u kontradikciji) s famoznim “Jokićevim”. Unutar te reforme – koju je Hrvatska kopirala od Njemačke, a za koju su ponajviše lobirali poslodavci – u strukovnim školama za trogodišnja zanimanje ukinuti su gotovo svi općeobrazovni predmeti.

Budući trgovci i kozmetičari u školama tako neće učiti biologiju, povijest i zemljopis, a od općekulturnih će im predmeta ostati tek hrvatski i (naravno, Vatikanskim ugovorima zaštićeni) vjeronauk. U hrvatskom društvu – koje je desetljećima na ideologiju u školstvu naviklo gledati samo kroz prizmu partizana, ustaša i kondoma – nitko nije ni primijetio da ta “reforma” ima i vruću ideološku dimenziju.

Sve je zanimala samo socijalna dimenzija – odnosno pitanje kamo s nastavnicima koji će izgubiti satnicu. I to je bio trenutak kad se svestrani šef HNS-a Ivan Vrdoljak domislio kolosalne ideje. U skladu s doktrinom o cjelodnevnom učenju, dosjetio se da se i nastavnici mogu po stare dane usavršavati. Ako predaju predmet koji je suficitiran, mogu se eto prekvalificirati za predmet koji je deficitiran. Mogu – recimo – upisati večernji tečaj te nakon njega – predavati informatiku.

Tako se duh Emme i Böbe – nakon 26 godina – ponovo vratio u istočnu Europu. Nakon što su desetljećima predavali Pactu conventu, Sarajevski atentat, abrazije, izohipse i sinijsku klimu, nove će Emme i nove Böbe sjesti na večernji tečaj, upoznati se s misterijima te čudnovate kištre koja se zove kompjutor te ponovo sjesti u (možda isti) razred. Tamo će (možda istim) učenicima predavati rekurzivne algoritme, skalarne tipove i hanojske tornjeve. Tako – ukratko – godine 2018. obrazovnu reformu zamišlja Ivan Vrdoljak.

Kad je godine 2018. snimio film o Emmi Böbe, Istvan Szabo želio je snimiti film o otpadnicima odbačene ideologije. Za junakinje svog filma uzeo je dvije žene koje su u školi predavale ruski jezik – dakle, jezik vladajuće ideologije. Onog časa kad se ideologija urušila taj se jezik – jezik Tolstoja i Čehova – pretvorio u nepotrebni relikt, soundtrack mrskog režima. Na prvi pogled ta priča i priča s nastavom povijesti za staklare i kozmetičare ne čine da se podudaraju. Jer, povijest u Hrvatskoj nije relikt bivšeg sistema.

Štoviše, javni prostor nikad nije bio krcatiji povijesti, povijest s opresivnom sveprisutnošću zagušuje TV program, novine, društvene mreže i sabornicu. Nova historiografska naracija jedan je od imperativa vladajuće ideologije, a na toj otvorenoj, aktivnoj fronti, “borbeno dejstvuju” Treći program TV i radija, školski udžbenici, braniteljske udruge te instituti poput IHP (šaljivo zvanog – Institut historiografskog pravovjerja). Ako je povijest tako vruća i tako važna bojišnica, zašto onda – pod milim bogom – dimnjačare i prodavače lišiti tog blagotvornog djelovanja? Zašto je baš povijest postala relikt “bivšeg sistema”?

Da bi se to razumjelo, treba na reformu školstva prestati gledati kroz prvoloptašku ideološku prizmu, u kojoj se škola shvaća kao igralište na kojem se nadjačavaju Ante Nazor i Dragan Markovina, Željka Markić i Sanja Sarnavka. Jer, ideologija se u školstvu ne krije u kondomu na bananama, ni u broju redaka koje su dobili Tito ili Tuđman. Ona se krije u odgovoru na jednostavan niz pitanja. Čemu, naime, škola služi? Kome je upućena? Koji je njen cilj? Što je pritom najvažnije? I – što se žrtvuje kao nevažno?

Do grla zapjenjena tzv. ideološkim pitanjima, a potpuno slijepa na stvarnu ideologiju ugrađenu u školstvo, Hrvatska je tijekom posljednjih desetak godina s unisonom, dirljivom slogom prigrlila njemačku zamisao o dualnom strukovnom obrazovanju. Taj “dualni” sustav u Hrvatskoj je aklamacijom prigrljen kao neupitni ideal i “nužna reforma”, poslodavci su je gurali, mediji joj aplaudirali, a hrvatska salonska ljevica – i inače najčešće slijepa na stvarne lijeve teme – nije na to imala primjedbi. Pritom nikom na pamet nije palo zavrtjeti neki telefon s pozivnim brojem 0049 i upitati nekog u Njemačkoj koliko je on u Njemačkoj jednodušno neupitan.

Tko bi to napravio, doznao bi da je školstvo u Njemačkoj predmet velikih kontroverzi. Doznao bi da se njemački školski sustavi – za početak – razlikuju u landovima gdje su na vlasti lijevi i desni te da postoji niz kritičara tog sustava. Te se kritike mahom svode na to da taj sustav učenike s lošijim socijalnim startom i učenike koji kasnije sazriju “prešalta” na sporedni kolosijek s kojeg im se teško vratiti, promijeniti karijeru ili se domoći fakulteta. Dualno obrazovanje je pritom jedna od varijacija tog slijepog rukavca: otvori vam jednu, opipljivu opciju, no zatvori sve ostale. Zatvori – kako? Pa, tako što vam, među ostalim, uskrati biologiju i povijest.

U hrvatskom školstvu je mnogo toga loše. No, ako postoji jedna stečevina hrvatskog školstva koju treba gorljivo braniti, onda su to ponajprije strukovne (pogotovo četverogodišnje) škole. Riječ je o školama koje istodobno obrazuju za neko zanimanje, a mnogi učenici u tom zanimanju ostanu i raditi. Istodobno, te škole imaju dovoljno općih obrazovnih sadržaja da vam ne zatvaraju mogućnost da sutra studirate.

Upravo su te škole zaslužne što Hrvatska ima najviši postotak završenih srednjoškolaca u EU. Upravo su one zaslužne što kod nas studij nije monopolistički privilegij klasne institucije koja se zove gimnazija. Da su u Hrvatskoj školski programi bolji i da se na kurikulum ne gleda kao na oruđe ideološkog podčinjavanja, te bi škole imale još jedan bonus – efekt: istodobno bi odgajale i radnika i svjesnog, obaviještenog građanina.

Takve škole, međutim, nisu nastale po Duhu Svetom. One su – gotovo jednako kao ruski jezik Emme i Böbe – zaostali relikt “bivše ideologije”. One su relikt političkog sustava u kojem prioritet obrazovanja nije bila izvrsnost, nego uključivost. U kojem je politički imperativ bio zaglađivanje klasnih razlika pa je svaki “dropout” i svaki “pucko” morao dobiti još jednu, i još jednu šansu, a ideal je bio – kako je glasila bombastična i nikad zbilja zaživjela fraza – “radnici na univerzitete”.

Pritom je cijeli sustav počivao na obećanju trajne horizontalne prohodnosti, ideji da se svatko sa sporednog kolosijeka može vratiti na glavni ako dođe razboru. To je “relikt socijalističke ideologije” koji je unatoč svim ljiljama vokić, strugarima i šostarima ostao neopazice ugrađen u hrvatski obrazovni sustav. U taj se “relikt” nitko nije usudio dirati, a nije ga dirala ni “Jokićeva” reforma. Taj se “relikt” među ostalim očitovao i u tome da su dimnjačar i kozmetičarka učili o izohipsama i o Pacti conventi.

Ovom “reformom” (koja proturječi drugoj “reformi”, što je tema za sebe) hrvatsko školstvo doista formalno napušta “bivšu ideologiju”. Zaludu je sada hrvatskim konzervativcima plakati što trgovci i staklari neće poznavati horvatsku poviestnicu. Naime, ovo je njihova pobjeda. Iz školstva su uspjeli istjerati, eto, barem jednu komunističku zabludu. A to je ideja da bi radnik trebao biti svjestan i upućen građanin.

Izvor vijesti: Jutarnji List

The post Zašto plaču naši konzervativci? Ova promjena, po kojoj neki učenici više neće imati povijest, zemljopis i biologiju, zapravo je njihov veliki trijumf! appeared first on Hrdigg.

Sto devedeset i peti je dan od ubojstva 21-godišnjeg Davida Dragičevića i dan nakon velikog prosvjeda u glavnom gradu Republike Srpske na kojem je pravdu za Davida tražilo oko 40.000 građana Bosne i Hercegovine. Bio je to najmasovniji skup u povijesti Republike Srpske, koji nisu organizirali Milorad Dodik i njegovi pristaše. Okupljeni na središnjem trgu u Banja Luci u petak navečer tražili su samo jedno – uhićenje ubojica Davida Dragičevića. Pravdu za Davida.

Damir Krajac / CROPIX

Cvijeće i svijeće

Njegov otac Davor Dragičević na tom je skupu prvi put jasno rekao tko su ubojice njegova sina:

“Ubili su ga pripadnici interventne postrojbe Ministarstva unutarnjih poslova Republike Srpske, a odgovorni su načelnik Uprave za organizirani kriminal Darko Ilić, ravnatelj Uprave policije Darko Ćulum i ministar unutarnjih poslova Dragan Lukač”.

Nepuna 24 sata nakon ovog skupa na Trgu Krajine u kasnim popodnevnim satima je prilično mirno. Nasred trga nalazi se šator ispred kojega je mnogo cvijeća i svijeća u čast Davidu. Samo desetak okupljenih čeka 18 sati. Tada, kao i svaki dan, slijedi okupljanje onih koji traže pravdu za Davida.

Prosvjed zbog smrti Davida Dragičevića, Banja Luka. / Foto: Damir Krajac / CROPIX

Prosvjed zbog smrti Davida Dragičevića, Banja Luka. / Foto: Damir Krajac / CROPIX

Pokušaji difamacije

“Okupi nas se od 200 do 700, kako kada. Ako uhite nekog novinara, onda nas bude više. Ovisi i o atmosferi. Ako padne kiša, ljudi dođu iz inata. Ali, u svih ovih 195 dana samo je dva dana padala kiša”, priča nam jedan od prosvjednika.

Oko šatora su naslagane deke za one koji ostanu tijekom noći i transparenti podrške Davidu. Uglavnom se priča o današnjim izborima i prevarama koje planira Milorad Dodik, definitivno najomraženija osoba na ovom trgu.

CROPIX

Potraga za ubojicama Davida Dragičevića i njihovim nalogodavcima pretvorila se u najmasovniji pokret protiv vlasti Republike Srpske. To dokazuju i scene iz Banja Luke u petak navečer. Dok je na središnjem banjalučkom trgu, koji mnogi već zovu Davidovim trgom, prosvjedovalo 40.000 ljudi, nekoliko stotina metara dalje na predizbornom skupu vladajućeg SNSD-a Milorad Dodik govorio je pred šačicom svojih pristaša. Za Republiku Srpsku nepojmljivo. Koliko su se vlasti RS-a bojale skupa “Za Davida”, govore informacije da je policija zaustavljala autobuse i osobna vozila s prosvjednicima na ulazu u grad te ih odgovarala od odlaska na skup. Početak skupa kasnio je puna dva sata, a osiguravali su ga brojni pripadnici obične i specijalne policije RS-a. No, na kraju je sve prošlo bez incidenta. Danima prije skupa mediji u Republici Srpskoj i Republici Srbiji privrženi Dodiku pokušavali su difamirati organizatore skupa tvrdnjama kako se jedan, “eto, nesretan događaj” pokušava iskoristiti za rušenje legalne vlasti RS-a.

Damir Krajac / CROPIX

Banja Luka, Trg Kraijne. Prosvjed u Banjoj Luci zbog nerazjašnjene smrti mladica Davida Dragičevića koji je pod sumnjivim okolnostima pronadjen mrtav prije vise od šest mjeseci.

Revoltirani građani

Tako su se spominjali britanski i američki obavještajci koji pripremaju ukrajinski scenarij rušenja vlasti u RS-u. Iako sam Davor Dragičević konstantno odbacuje politiku od potrage za istinom o svojem sinu, u petak navečer on je sam najavio “imat ćemo predsjednika, ali on će biti naš sluga”. Njegova bivša supruga i Davidova majka Suzana Radanović, jasno je okupljenima rekla: “Bez politike ne možemo riješiti ubojstvo našeg sina”, a Miloradu Dodiku je poručila kako ga od ponedjeljka više nema.

Prosvjed zbog smrti Davida Dragičevića, Banja Luka. / Foto: Damir Krajac / CROPIX

Foto: Damir Krajac / CROPIX

Foto: Damir Krajac / CROPIX

Na Trgu Krajine u središtu Banja Luke svakodnevno se okupljaju građani tražeći istinu o Davidovu ubojstvu, a njegov otac od 20. rujna danonoćno boravi na Trgu.

Prosvjedi građana revoltiranih očitim pokušajem vlasti da zataškaju cijeli slučaj počeli su nedugo nakon otkrića Davidova mrtvog tijela. Ubrzo je na Facebooku osnovana grupa podrške “Pravda za Davida” koja je pozivala na razotkrivanje ubojica i do danas se pretvorila u svojevrsni pokret otpora.

Foto: Damir Krajac / CROPIX

Foto: Damir Krajac / CROPIX

Foto: Damir Krajac / CROPIX

Banja Luka

Izvor vijesti: Jutarnji List

The post Davidov otac prvi put jasno rekao koga smatra glavnim krivcima: ‘Znam tko je ubio mojeg sina. Evo vam imena i prezimena trojice najodgovornijih…’ appeared first on Hrdigg.

Najstarijoj žrtvi bilo je 90 godina. Kata Štajduhar bila je jedna od 21 žrtve i preživjela je dva svjetska rata. Tog 16. prosinca 1991. godine između 12 i 13 sati u banijsko selo Joševica upali su pripadnici “izviđačko-diverzantske grupe štaba teritorijalne obrane Gline i specijalne jedinice MUP-a tzv. SAO Krajine”. Bili su naoružani “škorpionima” i “heklerima” s prigušivačima.

Sada, gotovo 27 godina nakon počinjenog zločina nepravomoćno su u odsutnosti osuđena dvojica, hrvatskom pravosuđu nedostupni pripadnici te skupine Dušan Žarković (61) i Bogdan Jednak (52), i to na po 15 godina zatvora.

Presudu je 17. rujna izreklo vijeće zagrebačkog Županijskog suda. Stolica namijenjena optuženicima ispred Tomislava Juriše, predsjednika sudskog vijeća, bila je prazna.

“Ovdje se radilo o pomno planiranom zločinu, a isplanirale su ga vojne, političke i obavještajne strukture tzv. SAO Krajine. Iz iskaza svjedoka proizlazi da je za počinjenje određena točno određena skupina ubojica, tzv. šiltovi, a počinitelji su nakon zločina bili poslani na obuku u Pančevo”, rekao je u kratkom usmenom obrazloženju presude sudac Tomislav Juriša.

Govorio je o tome kako su političke strukture tadašnje SAO Krajine za zločin pokušale optužiti hrvatske snage i to potkrijepiti tvrdnjom da su mještani Joševice stradali zato što je to selo u Drugom svjetskom ratu bilo na strani partizana, jer su njihovi stanovnici ostali na okupiranom dijelu Hrvatske.

“Ljudi bez duše i morala, izopačeni i zl”, bili su suglasni u ocjeni i predsjednik sudskog vijeća i zastupnik optužbe.

Ubojstvo 21 mještanina Joševice jedan je od težih zločina nad hrvatskim civilima u Domovinskom ratu. Ali, ono što je specifično u odnosu na ostale sudske spise jest da je jedan od krunskih dokaza bio dnevnik, a kasnije i iskaz Luke Šiftara, kapetana JNA, rođenog Joševičanina, čija je majka Ana pukom srećom preživjela pokolj.

Ona je ispitana kao svjedok. Ali, dnevnik njezina sina, sada 71-godišnjaka na kojeg je zločin ostavio zdravstvene, psihičke i brojne druge ožiljke, osim o samom zločinu, svjedočanstvo je o zbivanjima na Baniji ratne 1991. godine, o ljudskim sudbinama i karakterima, smrti, ratu, strahovima, zabludama.

Teško čitljive stranice

Jutarnji list iz nekoliko je desetaka teško čitljivih stranica, pisanih na pisaćem stroju izdvojio neke od najzanimljivijih dijelova. Počet ćemo s večeri uoči koje je Luka Šiftar saznao da mu je majka smještena u glinskoj bolnici. Tad još nije znao da je 21 mještanin njegova rodnog sela, među kojima su i trojica njegovih rođaka, svirepo ubijeni u njegovoj rodnoj kući.

“Uveče 18. decembra prenosi mi naređenje komandanta brigade brigadni načelnik kapetan I klase Djuro (prezime sam zaboravio) koje glasi:

“Luka sutra, 19. decembra rano ujutro idemo sa tobom u Glinu jer nešto nije u redu sa tvojom majkom. Uglavnom ostat će živa. Idemo sa dva vozila. Ostavijo sam ‘Politiku’ i čitulje. Zagledao sam se u kolegu kapetana Djuru i onako blijed izustim: ‘A je li itko ostao živ. Šta je sa ostalima? O čemu se radi?’. Djuro mi reče da ne zna o čemu se radi i šta je sa ostalima i kakvo je stanje. Uznemiren sam. Nemam nigdje mira. Vadi Djuro jednu tabletu i kaže mi da to popijem… Jutro je 19. decembra 1991. godine. Nisam mogao ništa da doručkujem.

U osnovi šutim. Razmišljam šta bi se moglo biti. Svašta mi se vrzma po glavi, crne slutnje pa ono ‘ma to nije moguće da se osvete, ali prijetili su mi igranjem na grobu, a ono ostalo… Ma nije to, sigurno je mati pala pa slomila ruku ili nogu. Njoj se to može lako desiti jer je slaba i ne vidi dobro…’”, piše Šiftar i potom opisuje kako je izgledao susret s preživjelom majkom u bolesničkoj sobi.

“Sa vrata ugledam svoju Anu na prvom krevetu desno sva u bijelim zavojima. Materi se vidi samo nos i oči. Podiže se onako sitna i mršava u sjedeći položaj, prilazim i pomažem desnom rukom i bez treptanja gledam je u oči kao i ona mene. Vidim da ima jake krvave podljeve ispod očiju, nazirem… Držim glavu, podiže drhtavu mislim desnu ruku. Ljubim majku, trese mi se brada, vrti mi se ona soba, probija me znoj. Sada mi je sve jasno. Bubnja mi po glavi. Majku im HDZ-ovsku i banditsku izvršili su prijetnju…

Stavim desno uho na one zavoje na majčinim ustima i slušam tihe riječi uz krkljanje. ‘Sine, banda nam je sve pobila. Bila su trojica. Došli su 16. 12. oko podne. Luka je spavao. Imali su male puškice koje imaju nešto valjkasto na cijevi. Te puškice ne daju glasa. Meni je jedan iz te puškice pucao u usta.’ Majka nije mogla dalje da govori. Stavljam majki novca pod jastuk.

Gledam po ostalim bolesnicima ili su ranjenici, ne znam točno. Svi nas gledaju, potpuni je muk. Moja pratnja stoji nepomićna. Tražim od dra Djure drugu tabletu za smirenje. Kažem: Idemo pravo u selo. Pravo kući u Joševicu!”.

Luka Šiftar kasnije će se pokazati da je bio u potpunoj zabludi kad je mislio da su u selo upale hrvatske snage.

Krvavo čelo malog Paje

Fotografski je u svojem dnevniku opisao što se dogodilo kad su napustili glinsku bolnicu, put i dolazak u svoje rodno selo.

“Gledam po dvorištima, nigdje živa stvora nema. Stižemo do mosta ulazne kapije u dvorište moje rodne kuće u Joševici, kućni broj 69 (stari broj 62) tj. kuće Šiftara.

Ulazna vrata su otvorena širom. Dosta je strm ulaz. Pojačanim gasom udjosmo u tijesno dvorište. Gledam po kućnim prozorima. Svi prozori zatvoreni, zavjese navučene. Kokoši, pas Gare sve nas gleda. Sve je stalo. Životinje su nepomične.

Idem ka stepeništu ulaznih vrata u kuću. Uhvatim za hladnu mesinganu kvaku. Vrata se otvoriše. Gledam po hodniku i stvarima. Sve je netaknuto. Kuhinjska vrata su zatvorena i sa unutrašnje strane navučena zavjesa. Hvatam za kvaku kuhinjskih vrata koja se odmah otvaraju i udari me slatkasti smrad smrti, usirene krvi i ustajalog zraka… Mračno je. Gledam pravo desno i na kuhinjskom kauču vidim malog Paju kako sjedi na kauču nekako naslonjen na zid pored kuhinjskog prozora. Ruke su mu niz tijelo, oči širom otvorene i gleda me pravo u oči.

Prilazim malome i sa odstojanja pola metra pognuto gledam i vidim krvavo izrešetano čelo, krv usirena po tankom kaputiću. Pritisnem malom Paji grudi. Zakrča malome Paji u grlu i javiše se krvavi mjehuri na usta i nos. Osjećam da je sav izrešetan po grudima. Pogledah pod svoje čizme i vidim da stojim u dosta velikoj lokvi usirene crne ljudske krvi a sukrvica blijeda okolo, sklanjam se iz krvi i preko kuhinjske peći okrećem lijevo i dim:

Na stolici između peći i stola sjedi moj rođak, ujak Ivan Šiftar. On je mojoj majki brat od rođene tetke. Ima kačket na glavi. Lijeva ruka Ivanova naslonjena je na kuhinjski stol, a desna na desnom bedru naslonjena. Sjedi. Gleda preko stola. Oči ujakove malo su otvorene, stini brčići, usta zatvorena, djeluje kao živ. Sagnem se i gledam ga sa vrlo kratkog odstojanja. Ne vjerujem šam sebi da je mrtav, kao da mu nešto hoću šapnuti ili da mi on kaže.

Na ujaku ne vidim nigdje krv. Dotaknem prstima desne ruke njegovo lice i uho. Leden je kao led. Ukočen kao da je granit. Odmičem se i okrećem udesno i gledam po stolu: stoje šolje za kavu sa tanjirićima, čaša za rakiju, flaša sa rakijom, džezva za kuvanje kave, još neke stvari, preko ulaznih kuhinjskih vrata gledam na viseće kuhinjske elemente. Sve je zatvoreno.

Ugledah vrata za ulazak u spavaću sobu. Skočih na vrata i otvorim. Udari me ponovo jak slatkast zadah smrti, krvi, udari mi u oči jeziva slika:

Bratanac Luka leži na krevetu opružen i pokriven, tj. na kauču. Glava njegova je sva krvava, i oči kao da me gledaju, usta otvorena i puna usirene krvi. Podižem krevet…

Ruke moga Luke opružene su niz tijelo. Na desnoj ruci ima sat. Još podižem pokrivač. U dugim je gaćama i leži u lokvi usirene crne krvi na plahti ispod njega. Sukrvica se pokreće. Grudi bratanca Luke potpuno su izrešetane i po potkošulji usirena krv. Gledam je li klan ali nije i ako je vrat sav od usirene krvi. Pogledam lijevo ispod kauča gdje na podu leži na leđima moja bratanica Ljubica (18 godina).

Glava njena je u lokvi usirene krvi, čelo izrešetano i malo upalo. Oči poluotvorene, ruke na grudima i na grudima je čarapa sa iglama kako je plela na svome kauču. Noge savijene u koljenima. Ima vojničke čojane hlače koje sam ja doneo i dao da može raditi zimi napolju. Prekoračim preko Ljubice i navučem zavjesu sa prozora spavaće sobe i otvorim prozorsko krilo. Proturim glavu da uhvatim zraka…”

Išao je potom Luka Šiftar na tavan, dozivao oca, ali njega nije bilo. Sa svojom pratnjom nahranio je kokoši, uvjerio se da ništa nije ukradeno. A onda je uslijedio novi šok. Susret s preživjelim mještanima i sa svojim ujakom Đurom Šimanovićem. Slijedio je povratak u Glinu, da, kako piše Luka Šiftar, “riješimo pitanje sanduka i kako zakopati”. Zatim nastavlja na 18. stranici dnevnika:

“U mojoj ulici, da tako kažem, u povratku ugledam Nikolu Škrinjara zvan Jurin. On je negdje 55. godište. Nosi naočare velike dioptrije. Zaustavi se ‘Niva’. Prilazi Nina i kroz plač pita:

‘Jesi li to ti Luka?’.

Kažem da jesam i Nina nastavi tu na seoskom putu ispred svoje kuće: ‘Moju su mater ubili usred dvorišta. Ja kada sam to vidijo pobjegao na tavan i uvučem se iza dimnjaka. Jedan je sa stepeništa virijo na tavan ali nije ulazijo i nije me ugledao pa sam tako otao živ. Nisam mogao i smijo da ga pogledam! Prilazi mi i Stevan Škrinjar. To je čovjek srednjih godina. Njemu je kćerka ubijena, masakrirana. Priča mi kroz suze i ako je vrlo tvrd i jak čovjek… Stevan inače radi u glinskom komunalnom poduzeću kao vozač. Bio je na radnom mjestu kada se ovo desilo…”

Opisuje potom Luka Šiftar odlazak na groblje i kako je nedugo nakon što je došao sa svojim pratiteljima počelo granatiranje. Fijukale su im granate iznad glava dok su pospremali kuću: “Zajedno sa bratanicom Ankicom kupim usirenu krv, peremo podove i beton u kuhinji. Kupimo svu krvavu posteljinu i jastuke. Stavljamo sve na gomilu. Mile izvadi malo goriva i to polijemo. Poče da se vije dim. Pogledam se i vidim da sam krvav do pojasa. Dođem do bunara i uhvatim da se perem onako iz korita za stoku, iz onog leda… Vjetrovka mi je potpuno mokra…”.

Luka Šiftar kasnije je o svemu što je vidio referirao svojem nadređenom Mili Novakoviću, kojeg je znao još s vojne akademije. “Drži se komandant za glavu i bulji u jednu tačku. Tiho promrsi kroz zube: ‘Ma da to nisu uradili ovi naši kokardaši?’. Rečenica je to koja će se kasnije Luki Šiftaru često vraćati u misli. Mještani Joševice za čije su ubojstvo sada nepravomoćno u odsutnosti osuđena dvojica pripadnika “šiltova” pokopani su 20. prosinca na katoličkom groblju u Joševici. Odmah nakon pogreba Šiftar je otišao u općinu gdje ga je čekala grupa od 20 mještana njegova rodnog sela. Tražili su da im omogući da napuste selo.

“Tada nisam ni u snu slutio da tražim razgovor sa naredbodavcem ovog zločina tj. predsjednikom općine Glina ginekologom Dušanom Jovićem (podcrtano flomasterom u dnevniku). Trebat će proći par godina da doznam da je ovaj zločinac, sa svim istomišljenicima, srpskim ekstremistima, nakon jedan sat i nekih dvadesetak minuta po izvršenju zločina bio u selu Joševica i to u tenku i ‘jurio ustaše i HDZ-ovce’ tj. ‘zločince hrvatske’ koji su napravili smišljeni i dobro isplanirani masakr…”.

Opisuje Šiftar potom kako je isposlovao da preostali mještani napuste selo, opisuje susret s ocem u selu Košutići i majkom u bolnici koja mu na uho kazuje: ‘Sine, imali su uniforme šarene slične vašim vojnima i kape okrugle onako znaš zelenkaste. Nisu imali nikakve oznake na sebi’.” Već narednog dana, 21. prosinca, Luka Šiftar je po odluci svojega pretpostavljenog, Mile Novakovića, poslan na liječenje i godišnji odmor…

Vratio se na Baniju tek naredne godine, vraćao se u Beograd i dopunjavao dnevnik novim saznanjima o zločinu u Joševici i da je njihov zapovjednik bio “Joso Kovačević prekršten u Jovana zvani Joke i njegova grupa. Grupa je petonacionalnog sastava poltronskih ubica za interese srpskih ekstremista i njihove vlasti u toj tvorevini zvanoj RS Krajina”.

“Imaš li još koga?”

Svoj je dnevnik Šiftar podijelio u odlomke. U 57. na 25. stranici zapisao je da je 1. svibnja 1995. godine u svoju bilježnicu zapisao majčine riječi o tom 16. prosincu 1991.

“Eto sami smo. Ne volim baš o tome da pričam ali tebi moram reći neke stvari. Znaš sine sa svom tom nesrećom ne treba se sada zamarati dok rat još traje… U 12. mjesec mislim subota 14. 12. 1991. godine Ilija Kreštalica-Bujin je došao k nama pred večer (pred napajanje blaga) i kaže: ‘Paja u ponedjeljak idemo dizati penzije boračke jer će u ponedjeljak biti u Joševici vruće i to ćemo ići što ranije’ (nisam čula ostalo).” Majka Luke Šiftara potom opisuje što se događalo tog kobnog popodneva kad je gledala smrti u oči.

“U kući su bila dvojica a pred podrumom na uglu kuće još jedan. Bili su obučeni u šarenoj robi i okrugle zelene kape kao od čojenog sukna bez oznaka. Ja sam izašla van i oni su pitali koga imam (u kući). Ja sam rekla da imam unučad, da je unuk Luka došao sa posla i legao, bio je Ivan rođak. ‘Da li imaš još koga?’ pitaju. Rekla sam da nema u kući ali imam sina i da je iz Karlovca prešao k nama. Jedan crni visoki ostao je pred podrumom na uglu.

Dva su ušli u kuću. Jedan je ušao u sobu spavaću. Nisam ga dobro vidjela. Imao je neki pištolj, a ovaj drugi kraj mene u kuhinji imao je kratku pušku sa nečim širokim na njoj. Kada je onaj u sobi opalio metak u Luku, ja sam vrisnula: ‘Ajoj djeco moja, a joj djeco moja, nemojte djecu dajte mene’. Ovaj kraj mene se okrenuo i opalijo na Ivana rođakovog i on je pao na krevet od ćaće, pa je onaj u sobi opalio na Ljubicu, ovaj u kuhinji je opalio na Paju malog a ja kako sam stajala kraj njega u kuhinji na pola metra, on je u tom mom jauku opalio meni u usta.

“Ne znam tko su, ali ljudi nisu”

Dim me udario u nos i ja sam pala na beton i držala se rukama za glavu. Onaj iz sobe je izišao. Popeo se na tavan i pogledao sa stepeništa. Vratijo se i ponovno me prekoračijo. Bila sam potpuno mirna. Bijo je kod vrata kuhinjskih i iz pištolja je još pucao na mene i pogodijo me u dlan lijeve ruke pa ispod korijena nosa, kroz usta ispod vilice na desnoj strani kud je prošao i prethodni metak. Bila sam mirna, nepomična. Svi su pucnji bili neki čudni. Nije se to baš čulo. To je neko malo oružje na kaišu i čuje se kao kada grah pada u neku limenu posudu. Nije bilo ni jakog sijevanja vatre. Sjećam se zelenkastog plamena. Nisu to pucnji kao iz običnog pištolja. To se ne čuje. Oni odoše. Ja na koljenima pužem. Bilo je hladno jako.

Otišla sam u sobu spavaću i vidim svi su mrtvi. Umirim se. Već je bijo mrak. Čujem glas Stevana Škrinjara i vojska dolazi. Vojnik ode po hitnu pomoć u glinsku bolnicu. U bolnici sam stavljena na rentgen i u sobu gdje su medicinske sestre i doktor pomagali mi i zamotavali i me i čistili i tako to. Dolazili su novinari i pitali dali koga poznam. Nisam nikoga poznala. Bila sam pet godina odsutna od kuće”; pričala je Anka Škrinjar svojem sinu Luki koji je to bilježio. Pobrojao je tko je sve od mještana ubijen, a majka mu na kraju govori: “Ti što su to uradili, ne znam tko su, ali znam da ljudi nisu. Stiće i njih zaslužena kazna. Ja samo kažem: Kako ko radi tako neka mu Bog da po zasluzi i nema tu šta!”.

Luka Šiftar vodio je potom svoju istragu i to opisivao u svojem dnevniku, ispitivao je svoje šogore, a jedan od njih govori mu i on to bilježi u dnevnik te podcrtava: “Da ti kažem zete to u Joševici je uradila Kovačevićeva tj. Jokina grupa da bi se on dokazao kao Srbin i kako je nemilosrdan. Znali su i za ove prijetnje tebi. To je bila javna tajna. Išli su da to natovare Hrvatima na leđa. Cilj je zete bijo da sve protjeraju Hrate i da mirno pljačkaju njihovu imovinu. Tako je i bilo. Ja sam ti to htijo reći još 1991. godine ali se nisam usudijo jer se to tebi tada ne bi svidjelo koliko si bijo ubijeđen da su to uradili HDZ-ovci is osvete zbog neslaganja u političkim mišljenjima.

Uradila je to ova naša banda kada ti tvoj Mićo kaže. Evo, nisam pijan, a lud nisam”, piše Šiftar na kraju 31. stranice dnevnika. Na kasnijim stranicama dnevnika kao odgovorne je označio tvorce tzv. SAO Krajine Milana Babića i Milu Martića, ali oni su tek prva dvojica na popisu od 20 imena. Neki od njih oslobođeni su optužbi za zločin u Joševici, a zasad su u odsutnosti nepravomoćno osuđena samo dvojica. Ono o čemu je pisao u dnevniku Luka Šiftar ponovio je i tijekom istrage na ispitivanju 25. studenog 2004. godine na Županijskom sudu u Sisku te svjedočeći putem videolinka.

Izvor vijesti: Jutarnji List

The post DNEVNIK RATNOG ZLOČINA Potresno svjedočanstvo čovjeka koji je među prvima došao na mjesto jednog od najtežih zločina počinjenih u Domovinskom ratu appeared first on Hrdigg.

Snimanje videospota za pjesmu “Ostani” Jelena Rozga pamtit će po bolnim nogama i modricama zbog kojih nimalo ne žali. Jer, jedna od najvećih i najatraktivnijih regionalnih zvijezda već prema vlastitom instinktu i prvim reakcijama svoje brojne publike svjesna je da je napravila sjajan posao kad je udružila snage s Eminom Jahović, popularnom glazbenicom iz Srbije, koja je za Jelenu prvi put napisala glazbu i stihove.

Dvije seksi dame, plavuša i brineta, zajednički su stvorile osebujnu pjesmu pod nazivom “Ostani”, u interpretaciji Jelene Rozge, koju potpisuje Emina Jahović, a za neobičan aranžman zadužen je bio Darko Dimitrov.

Nekadašnja balerina Jelena, osim modernim videospotom i potpuno drugačijim stylingom od onoga na koji smo od nje navikli, iznenadila je ovaj put i svojim baletnim umijećem i sposobnostima, što je izazvalo brojne reakcije oduševljene publike.

Opuštena suradnja

– Pjesma me je kupila na prvu i zaista sam morala ostati u ovoj priči na koju sam veoma ponosna jer je potpisuje moja prijateljica i sjajna pjevačica Emina Jahović koja je ovom pjesmom još jednom pokazala da je i sjajna autorica. Suradnja je bila opuštajuća. Jednostavno smo se pronašle, senzibiliteti su nam se poklopili, a pjesma je ta koja nas je ujedinila. Što se spota tiče, bio je to zaista izazov za mene kada je performans u pitanju i vratio me u davne dane kojih se uvijek rado sjećam jer, kako kažu, jednom balerina, uvijek balerina – ističe Jelena koja je novom pjesmom i videospotom predstavila dosad neviđenu Jelenu Rozgu.

Kako bi ona sama opisala tu novu Jelenu?

– Nova Jelena je jedna jako strpljiva Jelena koja provede punih osam sati dok joj pletu pletenice. Iskreno, mislim da možda čak i ne bih pristala na to da sam znala što me čeka. Ali, kazali su mi da će rad na mojoj kosi trajati četiri sata, a kada su ta četiri sata prošla, shvatila sam da moramo i završiti tu moju novu frizuru kad smo je već počeli raditi. Uglavnom, na frizerski sam stolac sjela večer uoči snimanja videospota, a frizura je bila gotova u 3 sata ujutro. Drugo jutro probudila sam se neispavana i šokirala se kada su mi stilisti i frizeri rekli da moramo još malo raditi na frizuri. To ‘malo’ trajalo je oko dva sata – prisjeća se Jelena koja priznaje da je samo snimanje spota za pjesmu “Ostani” bilo iznimno naporno.

Baletni pokreti

– Morala sam koristiti baletne pokrete, i to na tvrdoj podlozi na kojoj sam provela oko sedam sati tako da su mi nakon snimanja noge bile u velikim modricama. Sljedeći dan jedva sam hodala, ali mislim da se sav taj trud isplatio jer smo napravili odličan posao. U manje od 24 sata promijenili smo moj kompletan imidž i moram zahvaliti Envy Roomu i Jurju Zigmanu na prekrasnim kostimima, kao i Salonu Franić čije me osoblje moralo ‘trpjeti’ jer mislim da nisam usta zatvarala dok su me zbog frizure satima ‘maltretirali’ (smijeh). Ali, sada kad vidim krajnji rezultat, kad vidim kako je sve to na kraju ispalo, mogu samo reći da sam prezadovoljna i još jednom zahvaliti kompletnoj ekipi – naglašava Jelena koja je u videospotu naglasila svoju ženstvenost, ali i seksepilnost.

Kakvi su prvi komentari koji su povratno došli do nje?

– Sjajni! I sami ih možete vidjeti! Komentari su stvarno super i veoma me raduju. Veseli me kada usrećim svoju publiku, pružajući im nešto novo i kvalitetno. Presretna sam kad oni na to reagiraju pozitivnom energijom jer to je način koji moje srce u potpunosti ispunjava – kaže Splićanka čiji je posljednji album “Moderna žena”, za koji je dobila priznanje za najprodavaniji album u zemlji, lagano otvorio vrata nekim drugačijim pjesmama.

Voli li Jelena glazbeno eksperimentirati?

– I da i ne. Smatram da svi mi moramo, baš kao što to čine i ljudi u svakoj poslovnoj sferi svog života, pratiti svjetske trendove i nove momente. No, s druge strane, mislim da to ne trebamo prakticirati po svaku cijenu. Ja eksperimentiram, ali u zoni u kojoj osjećam da je to što radim kvalitetno. Zvuk koji mi ne pristaje i koji ne osjećam, nipošto neću slijepo slijediti samo zato što mi ga neki trend nameće – objašnjava Jelena koju pitamo kako je došlo do njezine suradnje s Eminom Jahović, popularnom srpskom pjevačicom i autoricom brojnih uglazbljenih stihova.

Odmor u Grčkoj

– Do suradnje je došlo vrlo spontano i opušteno i tako je teklo do kraja. Pjesma ‘Ostani’ je ta koja me je kupila na prvu, a znala sam da od Emine, kao sjajne autorice, mogu očekivati samo najbolje. Kada je ova pjesma u pitanju, doista smo se odmah pronašle i mislim da je to rezultiralo stvarno sjajnom skladbom. Ovo je prvi put da žena potpisuje i glazbu i tekst za neku moju pjesmu, a do toga je došlo jer su se spojile dvije jako emotivne duše. I jedna i druga vjerujemo u ovu pjesmu i nadamo se da će publika osjetiti isto ono što osjećamo i nas dvije – kaže Jelena koja je u videospotu, unatoč tome što je baletnu karijeru odavno ostavila za sobom, pokazala da je u sjajnoj formi i da još ima kretnje prave balerine.

Kako joj je to uspjelo?

– Balet je kao vožnja biciklom. Ako ste jednom to voljeli i naučili, teško da možete zaboraviti. Usput, moram vam reći da su me silno zabavili komentari koje su ljudi imali na moje promotivne fotografije nastale na snimanju videospota za pjesmu ‘Ostani’. Naročito me nasmijao jedan komentar u kojem je rečeno kako nema šanse da toliko mogu podići nogu i da se sigurno radi o – drvenoj nozi! Nije, nije, to je ipak bila moja noga! (smijeh). Pripremala sam se svojski za snimanje ovog spota. Neke vještine iz baleta su mi ostale urezane, ali to ne znači da ne treba raditi na tome – govori pjevačica pred kojom je udarnička jesen i zima, s mnogo najavljenih koncerata.

Je li se uspjela dobro odmoriti tijekom godišnjeg odmora u Grčkoj?

– Jesam! Krajem ljeta sam sama sebi dala oduška i provela kratki ali slatki odmor u Grčkoj, na predivnom otoku Mikonosu. Ja sam jednostavno zaljubljena u te prirodne ljepote pune plavetnila, u kojima sam uživala i provela zasluženi odmor. Doista zasluženi jer iza mene je bila izuzetno radna i aktivna godina, a preda mnom su brojni nastupi i projekti koje spremam i kojima se jako radujem – najavljuje Jelena Rozga.

Izvor vijesti: Jutarnji List

The post JELENA ROZGA POTPUNO PROMIJENILA IMIDŽ ‘Novu frizuru radili su mi osam sati, a neki ne vjeruju i da mogu toliko podići nogu…’ appeared first on Hrdigg.

Nakon što je lani premijerno odigrala Anu Šafranek u predstavi “Tko pjeva zlo ne misli”, Zrinka Cvitešić ove jeseni ponovno ima ulogu u matičnom kazalištu. U zagrebačkom HNK 13. listopada odigrat će se premijera “Mačke na vrućem limenom krovu”, u kojoj je redatelj Paolo Magelli Zrinki Cvitešić dodijelio ulogu Maggie. Tekst je široj publici najpoznatiji po holivudskom filmskom klasiku u kojem Maggie igra Elizabeth Taylor, kojem je prethodila kazališna praizvedba 1955., a prije 20-ak godina komad je igran u kazalištu Gavella.

– U Williamsove drame zaljubila sam se još davno, dok sam bila tinejdžerica i maštala s Marlonom Brandom, Elizabeth Taylor i Paul Newmanom… Poslije sam gledala i nekoliko predstava, u New Yorku i Londonu. Williams je donio to neko oslobođenje kojem sam još kao dijete uvijek težila. Oslobođenje svih tema o kojima se nije pričalo otvoreno i slobodno, o većini kojih i danas teško progovaramo čak i s najbližima, a najčešći su uzroci naših frustracija i osobnih nesreća. ‘Mačka na vrućem limenom krovu’ Williamsovo je pismo svima nama, o tome za što živimo i umiremo, o ljubavi i iskrenosti koje su jedini put i o ljudima zatvorenim u kavezima svojih života i njihovih srca koja konačno postaju divlja i slobodna – govori na početku razgovora prvakinja Drame zagrebačkog HNK koja je dobitnica i ugledne nagrade Olivier, koju je zaslužila nastupima na West Endu.

Loša psihička stanja

Prvi put radi s Paolom Magellijem, a glumci iz ansambla govore kako će ovo biti suvremenija, magellijevska režija komada, a ne hiperrealizam.

– To će svakako biti Paolova predstava i njegovo viđenje i komada i uloga. Jedan puno direktniji put i po meni zahtjevniji za svakog od nas. Meni osobno je bilo najteže zarovati u sve Margaretine nesreće i dubine i od toga zadržati odmak. Jer na ovakvim ulogama su veliki glumci kojima se osobno divim završavali u lošim psihičkim stanjima. Jer što je uloga različitija od glumca osobno, to se dublje uspije u njega uvući. Ali nema puno uloga koje toliko vole i otvoreno žive za istinu! Drugi problem je bio naučiti svu tu količinu teksta jer bujicama riječi Williamsovi slabi ljudi dokazuju sebi da su živi – nastavlja.

Tomislav Krišto / CROPIX

Zrinka Cvitešić i Paolo Magelli na probi ‘Mačke na vrućem limenom krovu’

Kakav je dojam na nju ostavio Magelli kao čovjek i profesionalac?

– Milan Pleština, kad ga na probama želi nešto pitati, kaže mu: ‘Meštre’. E, baš je tako. Dok proces traje i sve je još tako friško i intimno među svima nama, ne volim pričati o odnosima, volim ih čuvati od očiju javnosti, kao uostalom i u privatnom životu. Ali nisam u životu srela puno takvih redatelja psihologa, kad su glumci u pitanju, svakom je pristupio drugačije – iznosi dojmove o kroatiziranom Talijanu.

Njezin je partner u predstavi, u ulozi Bricka, mladi Filip Vidović, prvi put rade zajedno…

– U ovom je ansamblu osam glumaca: Ksenija Marinković, Ana Begić, Milan Pleština, Livio Badurina, Goran Grgić, Dušan Bućan, Filip i ja. I ovo je obiteljska drama, u kojoj je svatko od nas važan komadić slagalice. Govoriti o bilo kome a ne spomenuti druge čini mi se kao nezahvalna pozicija. Ali ono što mogu reći jest da uživam u jednoj drugoj poziciji, poziciji “zlatne sredine”. Gdje su s jedne strane stariji kolege, od kojih čovjek još toliko ima učiti i koji mi to na svakoj probi nesebično i omogućavaju i paze na mene svojim sugestijama i komentarima, posebno Ksenija Marinković i Livio Badurina, a s druge je strane Filip, kao predstavnik neke potpuno nove generacije koja je slobodna, neopterećena, sigurna u sebe i potpuno bez treme i straha, kakvi recimo Ana, Dušan i ja nikad nismo bili kad smo počinjali – sjeća se konca devedesetih godina.

Čari mjuzikla

Ove godine Zrinka Cvitešić slavi 20 godina karijere na kazališnim daskama, toliko je prošlo od predstave “Cvrčak, mrav i mrvica”, rock-mjuzikla u režiji Željka Šestića. Čehovljeva Irina, Shakespeareova Julija i Helen, Nataša Rostova u “Ratu i miru”, Girl u “Onceu”, samo su neke od uloga koje je za to vrijeme ostvarila.

Tomislav Krišto / CROPIX

Damir Martinović, Dušan Bućan, Livio Badurina, Ana Begić, Paolo Magelli, Goran Grgić, Ksenija Marinković, Milan Pleština, Zrinka Cvitešić, Filip Vidović

– Imala sam veliku sreću što je put sigurnosti na sceni tekao upravo ovako kako je tekao, barem za mene. Dječje predstave s kojima sam krenula u kazalištu Trešnja i u Tvornici bile su izvrstan početak za mladoga glumca, jer tko će ti dati veća krila nego djeca. I sreću. I slobodu. Nakon toga otišla sam u Komediju, na najteže obrazovanje za bilo kojeg glumca, jer najteže je ljude nasmijati. Imala sam sreću raditi s velikim majstorima komike, kao s gospodinom Perom Kvrgićem, Damirom Lončarom, Draženom Čučekom, Dubravkom Ostojić i drugima, od kojih sam učila i naučila sve o smijehu i kako ga izazvati. Paralelno, učila sam i čari mjuzikla, s Jasnom Bilušić, Milom Elegović… Bila je to zlatna kombinacija. I onda sam otišla u HNK. Na klasično obrazovanje, na velike drame i stala uz bok velikim dramskim glumcima. Od gospodina Vanje Dracha i gospodina Božidara Bobana do mlađe generacije na čelu sa sadašnjim nacionalnim prvacima HNK. Tu sam zatvorila svoj put ‘postati glumica’. A ni tu se nije radilo samo o glumi, bilo je projekata i s operom i baletom i to su mi bili najdraži projekti, kad su se razne energije miješale. Paralelno sam imala i neke moderne komade, u ITD-u, Planet Artu Marka Torjanca, kod Marija Kovača i cijela je ta 15-godišnja kombinacija bila najbolja odskočna daska za odlazak u London. I da skratim sve u jednoj rečenici: nisam stjecala sigurnost ulogama, nego radom s ljudima, a bili su tu uz već spomenute i Ivo Gregurević, i Boris Dvornik, i Marija Kohn, i Ivica Vidović, i Predrag Vušović, i Inge Appelt, i Ratko Polić i mnogi, mnogi drugi. I svi su oni zajedno, uz naklonjene zvijezde i faktor sreće, glavni i odgovorni ‘krivci’ za sve lijepo što mi se i dalje događa u životu. I četiri su redatelja koji su najvažniji bili u rađanju moje sigurnosti: Mario Kovač na Akademiji, Krešo Dolenčić na profesionalnoj sceni te Branko Ivanda i Jasmila Žbanić u svijetu filma – spomenula je presudna lica na karijernom putu.

Nakon filma “Na putu” na Berlinskom filmskom festivalu 2010. dobila je priznanje Shooting stars. Nastupila je zatim na West Endu, dobila nagradu Olivier, igrala u dvije BBC-jeve mini serije, u “Londonskom špijunu” te u “Kapitalu”. Snimila je film “Lost in London” s Woodyjem Harrelsonom. Promijenila je lani agenciju… Koji su trenutno poslovi u inozemstvu?

– Uz rad na ulozi kao što je ova, nemoguće je paralelno raditi nešto drugo, a kamoli u drugoj državi. Što ću nakon ovog projekta, o tome nekom drugom prilikom. Prvo ću u maslinik. Ne volim previše pričati o onom što će biti, samo o onom što je sada. Ne živjeti jučer i sutra, samo danas, to je nešto čemu težim. Ali sada mi već fale moji ljudi, previše… Barba Radu Šerbedžiju nisam vidjela od petog mjeseca recimo, puno je to predugo – govori o nostalgiji za ljudima i prostorom.

Robert Fajt / CROPIX

Zrinka 2015.

O filmu

Zašto je nema u hrvatskom filmu ili u hrvatskim serijama više od desetljeća, zovu li je hrvatski redatelji?

– Nastojim živjeti, iako mi ne uspijeva uvijek, ne žaleći za stvarima koje se nisu dogodile. Jer da jesu, ne bi se dogodile ove druge koje su se dogodile umjesto njih. Da su me hrvatski filmski redatelji više zvali nakon onih 20-ak nagrada za najbolju filmsku glumicu, vjerojatno nikad ne bih otišla van. I propustila bih sve lijepo, kao i životno bogato što mi se događalo proteklih pet godina. Pa ću reći da je baš onako kako je trebalo biti. A primjerice jedan Branko Ivanda mi je dao, ostavio i naučio me ionako za njih desetero. Ono što je puno važnije od toga zovu li mene ili ne, jest to da ne zovu glumice u Hrvatskoj uopće! Jer ne mogu! Jer filmova nema! Odnosno ima ih tek toliko da se zadovolji forma. A ženskih uloga da ne spominjem! Biti žena glumica u Hrvatskoj, u svijetu filma, jako je, jako teška pozicija – upozorava glumica koja ove sezone reprizno u HNK igra “Tko pjeva zlo ne misli”.

– Čarobno je to što se dogodilo s tom predstavom i što se i dalje događa. Ljubav ljudi na sceni s ljudima u publici i potpuna katarza. Prava terapija za život, smijehom i pjesmom. I ansambl od predivnih ljudi! A uvijek se traži karta više. I ponovno divan podsjetnik za život – iskreno davati i davati i uvijek je ono što dobiješ na kraju veće od onog što si zapravo dao. Jer takav pljesak na kraju svake predstave i lica ljudi u publici, to je ono o čemu svaki glumac sanja. I hvala publici na tome!

 
Izvor vijesti: Jutarnji List

The post ‘OTIŠLA SAM VANI JER MI NAŠI REDATELJI NISU DAVALI ULOGE!’ Naša iznimno popularna glumica: ‘Biti žena u hrvatskom filmu, to je jako, jako teško…’ appeared first on Hrdigg.

Gornji dom američkog Kongresa, Senat, u subotu navečer okončao je trakavicu koja se pretvorila u ozbiljan društveni i politički problem. Nakon što je početkom ljeta Vrhovni sud napustio sudac Anthony Kennedy, kojeg je na taj položaj imenovao predsjednik Ronald Reagan, Donald Trump je predložio 53-godišnjeg suca Bretta Kavanaugha. Demokrati su reagirali burno. Naime, 2016. godine je također trebalo zamijeniti suca, ali republikanci su tada tražili da to više ne radi predsjednik Barack Obama nego da se pričekaju izbori i da to pravo dobije pobjednik. I dobio ga je, ali neočekivani Donald Trump. Njegov prvi izbor je bio Neil Gorsuch, konzervativac, koji je relativno lagano prošao u Senatu. Tada je omjer snaga liberala i konzervativaca bio 4:4, uz Kennedyja koji je često podržavao stajališta liberala. Kad je Trump najavio Kavanaugha, demokrati su zatražili da se pričekaju rezultati izbora za Kongres u studenom na kojima se očekuje njihova pobjeda i kontrola Kongresa, ali na to nisu pristali ni Trump ni republikanci: imali su jedinstvenu priliku da američki Vrhovni sud, najvažniju pravosudnu, a u velikoj mjeri i političku instituciju, stave pod kontrolu konzervativaca. Što se tumačilo mogućom akcijom za ukidanje prava na pobačaj te odbacivanje bilo kakvih političkih koraka u smislu ograničavanja prava na nošenje oružja. I od toga nisu bili spremni odustati. Ni pod koju cijenu.

Praksa na Vrhovnom sudu u proteklih nekoliko desetljeća pokazala je da suci izabrani kaom konzervativci često ne ostaju vjerni toj kategorizaciji – dobar je primjer upravo sudac Kennedy. No, situacija se u američkom društvu promijenila iz temelja tijekom financijske krize. Zemlja je duboko polarizirana, gore nego u doba Vijetnamskog rata, što je i rezultiralo izborom Trumpa za predsjednika. Stoga sada postoji ozbiljan strah demokrata i njima sklonog dijela javnosti da će novoizabrani konzervativni suci – a obojica su mladi (mandat sudaca je doživotan pa su neki pokušali pokrenuti raspravu o ograničenju, ali je ona zasad odbačena) – ostati vjerni stranci koja ih je izabrala. I da će to značiti višedesetljetni konzervativni sud. Posebno jer na liberalnoj strani ima sudaca koji su već u visokoj životnoj dobi.

Neovisno o razvoju situacije na Vrhovnom sudu, Senat je glasanjem u subotu potvrdio da “trumpizam” ostavlja duboke tragove u Americi, a zbog njezinog utjecaja na svijet i globalne.

I da je teza brojnih komenatora i analitičara, pa i političara – strpimo se četiri godine pa će se sve vratiti na staro – duboko pogrešna. Jer, bilo kakva politička restauracija u pravilu završava u novoj promjeni, često na gore, a katkad i u revoluciji, kako nas uči povijest.

Republikanska stranka je ostala bez pravih lidera, posljednji je bio u kolovozu preminuli John McCain i stavila se u obranu Trumpove politike. Koja zemlju zatvara, a otvara trgovinske ratove, koja grmi “Amerika prvo” i gubi vjerne saveznike, koja je donijela ekonomski procvat na temeljima izgrađenim u doba Obamine administracije, ali ne stvara zaštitne mehanizme za moguću novu krizu. Zemlja u kojoj jačaju podjele po rasi, religiji, spolu, svjetonazoru u cjelini i koja želi tako diferencirati i svijet (poznata izjava o afričkim državama koje su “septička jama”). Demokrati lutaju, nemaju pravog vodstva, a sve je očigledniji sukob mladog vala i starih lidera koji ne pristaju na odlazak: klasični je primjer Nancy Pelosi koja je 2006. godine preuzela čelno mjesto u Kongresu i od tada, iako je premašila 70-u godinu života, odbija prepustiti vodeće mjesto među demokratima u tom zastupničkom tijelu. Bez artikulirane alternative neopredjeljeni birači ostaju u limbu nezadovoljni trumpizacijom republikanaca i otklonom ulijevo demokrata. Ako budući predsjednik ili predsjednica i uspiju premostiti ovaj jaz koji se širi, trumpizam će ostati živjeti u Vrhovnom sudu. Trump je uspio.

Treba reći da je čak jedan demokrat glasao za Kavanaugha, a da se u konačnici povukla i republikanska senatorica s Aljaske Lisa Murkowski. To je više nego jasna predaja pred trumpizmom kakvog utjelovljuje Kavanaugh: bijesan, što je potvrdio na senatskim saslušanjima, nasilan, što potvrđuju njegovi kolege s fakulteta, udaljen od struke – Američka odvjetnička komora je tražila da se povuče, nemio studentima – udruga s Harvarda gdje je predavao je tražila da se povuče. Sve je to bilo premalo da se časno povuče. Ukratko, mali Trump na Vrhovnom sudu. Koji sada nad sobom nema nikakvih ograničenja, a u sebi nosi duboki bijes prema kolegama i dijelu liberalne javnosti koji ga je napadao. Čekamo njegove prve presude.

Izvor vijesti: Jutarnji List

The post KONTROVERZNI KAVANAUGH POTVRĐEN ZA SUCA VRHOVNOG SUDA SAD-a Prosvjednici ometali glasovanje, konačni rezultat je 50:48 u njegovu korist appeared first on Hrdigg.

Izvor vijesti: Jutarnji List

The post ČELNIK ŽUPANIJSKOG SUDA U ZAGREBU IVAN TURUDIĆ POTVRDIO ‘Svih 11 stranica iskaza noćnih dama pohranjeno je na sudu’ appeared first on Hrdigg.

Nakon što je obilna kiša koja je tijekom noći sa subote na nedjelju i u jutarnjim satima pala u Dalmaciji i na nekim prometnicama izazvala pravi potop, na Jadranskoj magistrali kod Makarske je došlo do odrona velikih komada stijena na cestu. Dva su se odrona dogodila kod mjesta Živogošće blizu Makarske. Do odrona je došlo u popodnevnim satima nakon obilne kiše.

Odron se dogodio na području koje je prošle godine u katastrofalnom požaru potpuno izgorjelo. Tamo je prije požara bila gusta borova šuma, a do sada nije niklo nikakvo raslinje pa erozija tla povećava mogućnost novih odrona, javlja Dalmacija danas.

Zbog odrona se na državnoj cesti DC8 u mjestu Živogošće promet odvije jednim trakom, naizmjence, uz nadzor djelatnika cestarije, javlja HAK.

CROPIX

CROPIX

CROPIX

CROPIX

CROPIX

CROPIX

CROPIX

CROPIX

Izvor vijesti: Jutarnji List

The post FOTO: ZASTRAŠUJUĆI PRIZOR S JADRANSKE MAGISTRALE Ogromne kamene gromade odronile se na cestu kod mjesta koje je potpuno uništio požar appeared first on Hrdigg.

Kumica Marica pakirala je jabuke i kestene u torbu. Petak je, kasno poslijepodne i nema previše ljudi na zagrebačkom Britancu. Vrijeme je da ide kući i odmori se za sutra, kada će opet doći na plac. Tek što je spremila kestene, za njen štand došao je sijedi muškarac u sivom sakou i s ručnom torbom u kojoj je čivava. S njim su još dva mlađa muškarca, razgovaraju na stranom jeziku i gledaju jabuke. Vidjela ih je već nekoliko puta kako se šeću po trgu pa ih je odlučila počastiti. Uzeli su svaki po jednu jabuku i htjeli platiti, ali Marica je odbila. “Neka, to je od mene”, rekla je i ispratila gospodu s osmijehom. Nije ni slutila da je upravo poklonila jabuku Carlu Lundströmu, švedskom biznismenu i političaru te suosnivaču najpopularnije internetske piratske stranice The Pirate Bay.

Lundström zapravo stanuje malo dalje od Britanca. Prije nekoliko tjedana preselio se u Zagreb kako bi pronašao programere za svoj novi poslovni projekt. Zove se Centrabit, a riječ je o startupu koji se bavi razvojem blockchain rješenja za druge tvrtke. Sjedište tvrtke je u Švicarskoj, ali “mozak” kompanije bit će u novoosnovanom uredu u Zagrebu.

– Centrabit je bila neaktivna švicarska tvrtka u mojoj obitelji, koju sam 2014. godine ponovno pokrenuo s Ukrajincima Ighorom Julyjem i Andriyem Duboviim. Plan je da u Zagrebu razvijemo softver za Centrabit AG uz pomoć mladih hrvatskih programera. Nakon nekog vremena planiramo otvoriti i ured u Švicarskoj, a programeri iz Zagreba imat će mogućnost biranja žele li ostati u Zagrebu ili otići u švicarski ured – kaže Lundström.

Zašto Hrvatska?

Hrvatsku su odabrali iz dva razloga. Prvi je brojnost i kvaliteta hrvatskih programera, a drugi je lakoća pokretanja startupa. Lundström navodi da je Švicarska preskupa za pokretanje startupa te kako je mnogo lakše početi s takvim projektom u Hrvatskoj. Pozitivna stavka je, ističe, i to što Hrvatska nije dio Schengena, što im omogućuje da lakše privuku ljude iz država izvan Europske unije, poput Rusije i Ukrajine, koji inače zbog zakona EU ne smiju ostati u nekoj zemlji dulje od 90 dana bez potrebe radne dozvole. Ipak, naglašava da će se u Zagrebu zadržati i nakon što Hrvatska uđe u Schengen, jer se nada da će do tada već imati dovoljno velik operativni lokalni tim. Naime, traže sedam iskusnih C++ programera koji će s njima razviti desktop aplikaciju QT Trader, svojevrsno open source rješenje, namijenjeno mjenjačnicama za kriptovalute. Pojednostavljeno, namjeravaju razviti najbržu kriptoburzu na svijetu. Sustav se temelji na jednom od prvih i najpoznatijih PC softvera za trgovinu kriptovalutama QT Bitcoin Trader koji danas u osnovnoj verziji koristi više od 50.000 kriptotrgovaca globalno. “Otac” tog sustava je Ighor July, suosnivač i tehnički direktor Centrabita.

– Otkako sam napravio QT Trader, zvalo me mnogo investitora, a među njima je bio i Carl. On je jedini s kim sam odlučio raditi i tako smo krenuli u razvoj Centrabita – kaže July.

Tomislav Kristo / CROPIX

Carl Lundstrom, suosnivač Pirate Baya sa suradnicima u Zagrebu.

Između njih dvoje postoji još jedna poveznica, osim zajedničkog poslovnog pothvata, a to je aktivizam. July je poznat i kao haker aktivist. Razvio je uslugu iCloud DNS Bypass, server koji omogućuje korisnicima zaključanih iPhonea i iPada da pristupe internetu te da i dalje koriste svoj uređaj dok čekaju da im Apple pošalje kod za otključavanje. Taj sustav broji više od milijun posjetitelja mjesečno, a ima još nekoliko sličnih softvera koji koristi više od 27 milijuna korisnika. Što se tiče Lundströma, njegova aktivistička priča mnogo je kompliciranija.

Punim imenom Carl Ulf Sture Lundström, sin je Ulfa Lundströma i unuk Karla Edvarda Lundströma, osnivača Wasabröda – najvećeg svjetskog proizvođača hrskavog kruha (dvopeka). Kada je njegov otac Ulf preminuo, Carl je postao jedan od pet nasljednika Wasabröda, i upravljao je tvrtkom sve do 1982. godine, kada je švicarska farmaceutska tvrtka Sandoz kupila njegovu tvrtku. Taj trenutak jedan je od ključnih momenata koji je naposljetku doveo Lundströma na optuženičku klupu u suđenju nazvanom “The Pirate Bay trial”. Naime, novac od prodaje uložio je u osnivanje tvrtke Rix Telecom, koja će kasnije biti jedan od glavnih faktora za uspjeh piratske stranice.

Prebacimo se sada na početak The Pirate Baya (TPB), internetskog servisa za besplatno preuzimanje multimedijalnih sadržaja. Švedska kulturna i anticopyright organizacija Piratbyrån lansirala je 2003. godine stranicu koja je trebala pomoći u dijeljenju informacija između korisnika interneta. Glavni osnivači bili su Gottfrid Swartholm-Warg i Fredrik Neij, a stranica je pokrenuta na serveru u Meksiku. U to vrijeme, u rad stranice uključio se i naš sugovornik, koji nam objašnjava kako je TPB zapravo počeo s globalnim radom.

– Osnivači The Pirate Baya prišli su mi kada je stranica radila iz Meksika i nije imala nikakvih oglašivača. Predložili su mi da moja telekom tvrtka Rix Telecom subvencionira servere, usluge poslužitelja i povezivanje, dok stranica ne dobije više korisnika, privuče oglašivače i generira veće prihode. Dogovor je bio da će nakon toga ostati kao korisnik i plaćati cijenu normalne usluge – priča Lundström te dodaje kako je i osobno financijski podupirao rad stranice.

Mladi pirati

Na kraju su mladi pirati održali svoje obećanje. Do kraja 2004. godine imali su milijun korisnika te su ujedno postali najveći klijent Lundströmova Rix Telecoma. Serveri su prebačeni u Švedsku, a stranica je imala sve više i više korisnika. S većim brojem korisnika i s više sadržaja, stranica nije više postala zanimljiva samo oglašivačima, nego i industriji zabave. Vlasnici filmova, glazbe te serija, žalili su se na rad stranice zbog kršenja autorskih prava te su tražili da se njihovi sadržaji skinu sa stranice. Lundström objašnjava da su tada počeli i ozbiljniji napadi iz Hollywooda.

– Američka filmska industrija 2004. je godine lobirala da Švedska implementira zakon kojim će TPB postati ilegalan. Zakon je donesen 1. lipnja 2005. godine, a tada mi je odvjetnik savjetovao da na osobnoj razini izađem iz cijelog posla, ali da Rix Telecom i dalje može surađivati s TPB-om. Taj sam savjet i slijedio – kaže Lundström.

Već iduće godine švedska policija je u organiziranoj raciji zaplijenila 186 servera i srušila stranicu, ali tri dana nakon racije, stranica je već bila aktivna, i to s dvostruko više korisnika nego prije. Ipak, racija je imala svoj efekt jer su osnivači, zajedno s novim članom Peterom Sundeom, zapali u velike financijske probleme. Sve je kulminiralo 2008. godine, kada su švedski tužitelji podignuli kaznenu prijavu protiv osnivača TPB-a. Na iznenađenje javnosti, među optuženima našao se i Lundström, biznismen o kojemu se prije toga vrlo malo znalo. Prije toga o njemu se pisalo samo u okviru Rix Telecoma i politike, gdje ga švedski mediji opisuju kao ultradesničara koji je financirao nekoliko političkih stranaka slična svjetonazora. Ipak, svijetu je postao poznat tek nakon što se njegovo ime povezalo s internetskim piratima.

Suđenje The Pirate Bayu trajalo je samo devet dana, nakon čega su svi osnivači (Neij, Sunde, Svartholm i Lundström) proglašeni krivima, ali su se njihovi odvjetnici žalili na tu odluku, ističući kako se radi o politički namještenom procesu. Nakon prvog suđenja, pirati su napustili zemlju. Frederik Neij otišao je u Tajland, Sunde u Njemačku, Svartholm Warg u Kambodžu, a Lundström u Švicarsku, odakle mu je supruga rodom. Ipak, 2009. donesena je konačna presuda, kojom su potvrđene kazne zatvora, kao i visoke novčane kazne.

Ukradeni serveri

 Nakon što je TPB upao u financijske probleme, nisu više mogli pronaći servere koji će im služiti za normalno funkcioniranje stranice. Pirati su tada znali da im ni ja, ni Rix, ne možemo više ništa dati besplatno pa su ukrali dva servera iz našeg skladišta. To sam saznao tek posljednjeg dana drugog suđenja, kada je Frederik Neij, jedan od osnivača, koji je u to vrijeme radio u Rix Telecomu, priznao krađu na sudu. To je zapravo bio ključni dokaz koji je sud koristio kao dokaz za moju nekomercijalnu umiješanost u TPB projekt. Gospodin Neij nije htio da i ja budem osuđen, jer je on ukrao jedan od mojih servera, ali sudac je u presudi izjavio kako je “nemoguće” da ja nisam znao za krađu, što je u konačnici i razlog zašto sam osuđen – objašnjava Lundström.

Zatvorska i novčana kazna

Na kraju je švedski biznismen osuđen na četiri mjeseca zatvora i 6,78 milijuna dolara kazne te se vratio iz Švicarske u Švedsku na izdržavanje kazne. Nije išao u zatvor, nego je sud prihvatio njegov zahtjev da kaznu odradi u kućnom pritvoru, u stanu u Gothenburgu. I to je, kako kaže, bio kraj njegove suradnje s TPB-om. Više se nije čuo ni s jednim od osnivača, a nakon što je odslužio kaznu, vratio se u Švicarsku, gdje i dalje živi. Ipak, zbog cijelog tog iskustva ne žali. Štoviše, i dalje podržava ideju koju zastupa The Pirate Bay.

Profimedia, Alamy

– Za mene je TPB jedan mirovni projekt kojim se smanjuje ogromni upliv novca od europske radne klase prema ultrabogatim kalifornijskim korporacijama, čija ratna propaganda i lobiranje usmjeravaju vanjsku politiku SAD-a prema izazivanju ratova i produživanju postojećih besmislenih ratova u svim dijelovima svijeta, sve samo da bi zaštitili svoju destruktivnu moć – kaže Lundström.

Danas TPB i dalje radi. Promijenili su način preuzimanja sadržaja te je sada vlastima mnogo teže ući u trag novim pokretačima stranice. Što se tiče Lundströma, on se nakon svega toga okrenuo drugim poslovima. Prodao je Rix Telecom i uložio novac u novi projekt, onaj isti koji smo spomenuli na početku priče. I sada puno radije govori o njemu, nego o svojim prošlim odlukama.

– Ono što znam jest to da ću sljedećih pola godina biti u Hrvatskoj i raditi na Centrabitu – kaže Lundström.

Prvi korak je pronalazak programera, nakon čega počinju sa zatvorenim beta testiranjem softvera koji će biti dostupan za dvjesto kriptotradera. Omogućit će im nekoliko stotina puta brže obavljanje kupoprodajnih transakcija s kriptovalutama, a nakon što vide rezultat testiranja, krenut će u globalno širenje. Što se tiče njegova boravka u Zagrebu, već je počeo učiti jezik. Svaki dan sluša polusatni tečaj hrvatskog, a pomažu mu i njegovi suradnici iz Rusije i Ukrajine. Rado bi i uložio u Hrvatsku, u obnovu nekog imanja ili u neki IT projekt, ali ističe kako sada nema novca. Kako kaže, za njega sada postoji samo Centrabit.

Izvor vijesti: Jutarnji List

The post POSTAO JE SLAVAN KADA SE POVEZAO S MOMCIMA IZ PIRATE BAYA. TO GA JE KOŠTALO ZATVORA I 6,5 MILIJUNA DOLARA ‘Evo zašto sam se preselio u Zagreb!’ appeared first on Hrdigg.

Službeni Peking je u nedjelju objavio da je predsjednik Interpola Meng Hongwei, koji je nestao prije deset dana odmah nakon što je doputovao u Kinu, osumnjičen za “kršenje zakona”. Protiv Meng Hongweia se “vodi istraga jer je osumnjičen da je kršio zakon”, prema priopćenju web stranice Središnjeg odbora disciplinske inspekcije Kineske komunističke partije (PCC) na vlasti, zadužene za suzbijanje korupcije dužnosnika.

O Mengu Hongweiju (64) nema vijesti od 25. rujna, rekla je njegova supruga koja je u četvrtak navečer obavijestila francusku policiju o zabrinjavajućem nestanku njezinog supruga, predsjednika Interpola koji ima sjedište u Lyonu. Ona je u nedjelju na konferenciji za novinare u Lyonu izjavila da misli da je njezin suprug u opasnosti.

On joj je 25. rujna poslao prvu poruku putem društvene mreže i poručio da “čeka njegovu poruku”. Zatim je stigla druga poruka koja je sadržavala samo jedan emotikon o opasnoj situaciji, rekla je Grace Meng. U subotu je glavni tajnik Interpola, Nijemac Juergen Stock, tražio od Kine objašnjenje o tome što se događa s predsjednikom međunarodne policijske organizacije.

Interpol: Podnio je neopozivu ostavku

Međunarodna policijska organizacija Interpol sa sjedištem u Lyonu objavila je u nedjelju ostavku svog kineskog predsjednika Menga Hongweia, koji je nestao prije više od deset dana i kojeg Peking sumnjiči za “kršenje zakona”.

“Danas u nedjelju 7. listopada glavni ured Interpola u Lyonu je primio neopozivu ostavku Menga Hongweia s funkcije predsjednika Interpola koja odmah stupa na snagu”, prema priopćenju na društvenoj mreži Twitter, nekoliko sati nakon što je Mengova supruga novinarima u Lyonu rekla da se njezin suprug u Kini nalazi u opasnosti.

Južnokorejac Kim Jong Yang, zamjenik čelnika izvršnog odbora Interpola, privremeno će ga zamijeniti do izbora novog predsjednika za sljedeće dvije godine na 87. općem zasjedanju organizacije u Dubaiju od 18. do 21. studenoga. Mandat Menga Hongweia, izabranog na četiri godine, trebao je završiti 2020. godine.

Objava Interpola je uslijedila nakon priopćenja agencije kineske Komunističke partije zadužene za borbu protiv korupcije da se protiv Menga Hongweia vodi istraga u zemlji jer je osumnjičen za kršenje zakona. “Ne znam što mu se dogodilo”, odgovorila je tijekom poslijepodneva gospođa Meng novinarima na pitanje je li njezin suprug uhićen.

Izvor vijesti: Jutarnji List

The post KINESKA KOMUNISTIČKA PARTIJA ‘Šef Interpola je osumnjičen za kršenje zakona’; INTERPOL ‘Podnio je ostavku’ appeared first on Hrdigg.

U večerašnjoj emisiji Supertalent žiri je oduševila 16-godišnja plesačica Dora Pavlić. Bez imalo treme i s puno adrenalina izvela je nastup koji je i Davora Bilmana dignuo na noge. Ova se 16-godišnjakinja plesom bavi već 12 godina, a nastup na Supertalentu nije joj prvi. U tom je showu nastupila već dvaput, a iza sebe ima i brojna druga plesna natjecanja. ”U plesnoj točki najvažnije je prenijeti ljudima to što plešeš ili koji god talent imaš i povezati se s publikom i žirijem”, ispričala je Dora.

Publiku i žiri je oduševio i 18-godišnji Filip Rudan, koji je na pozornici Supertalenta otpjevao Sealovu ‘Kiss from a rose’, a uz to je i svirao gitaru. ‘Voljela bih da imam mogućnost pozvati te ovdje i da u zaglavlju piše ime moje izdavačke kuće koju nemam, ali ovog trenutka bih te pozvala da mi potpišeš ugovor!” poručila mu je Martina. ”Ti bi za mene mogao biti nova hrvatska tinejdžerska zvijezda”, komentirala je oduševljena Maja.

Spektakularnim akrobacijama na visini žiriju su dah oduzele majka i kći. Maria Sučarov se četiri godine bavi plesom na svili, čemu ju je naučila njezina majka, ujedno i trenerica, Ivana Sučarov, koja je članica ekipe Vertigo Variete, akrobatske grupe sastavljene od tri cirkuske aktivistice koje plešu u zraku.

Nastup za pamćenje priredio je Jernej Koznan iz Slovenije, koji je već pobijedio u tamošnjoj verziji Supertalenta, a sada se želi predstaviti i publici u Hrvatskoj. Namjerava se plasirati u polufinale. Kaže da je plesati naučio uz pomoć interneta, a sada tome podučava i djecu. Osim što je oduševio publiku, žiri mu je dao sva četiri ‘da’.

Akrobacije je žiriju pokazao i Dario Zvornik koji je nastupio sa stalcima za stojeve. Radio je ručno balansiranje. ‘Kada sam krenuo na gimnastiku počeo sam raditi stojeve i tako sam sve više i više vježbao’, kaže Dario. Njegov je nastup pohvalila članica žirija Maja Šuput, no dala mu je i jedan savjet: ‘Dojam bi bio puno bolji da si imao primjeren kostim.’

Poigravanje s gravitacijom nekima večeras ipak nije uspjelo. Michael Gostynski iz Poljske pokušao se predstaviti levitacijom uz pomoć stolica, no ipak nije uspio na trenutak ostati u zraku. To je planirao učiniti snagom meditacije i unutrašnje pripreme. ‘U početku nisam uspijevao, a kasnije kada sam shvatio što je poanta, išlo mi je’, rekao je i dodao da u tom položaju može ostati maksimalno 15-ak sekundi.

20-godišnji Denis Bart iz Sarajeva novac skuplja svirajući. Zbog toga što je prerano rođen, Denis ima epilepsiju i autizam, no unatoč teškoćama sklada, svira i pjeva. Žiri Supertalenta dirnuo je pjesmom Olivera Dragojevića ‘Oprosti mi pape’. I njemu su sva četiri člana žirija rekla ‘da’.

Izvor vijesti: Jutarnji List

The post ‘TI ĆEŠ BITI NOVA HRVATSKA TINEJDŽERSKA ZVIJEZDA!’ Žiri i publiku Supertalenta oduševio sjajni Filip, a razočarao tip koji je poželio levitirati… appeared first on Hrdigg.

Općinsko državno odvjetništvo u Puli podiglo je pred Općinskim sudom u Puli optužnicu protiv 47-godišnje učiteljice s područja Istarske županije, koja je od rujna 2017. do 17. siječnja 2018. udarala petero malodobnih učenika. Kako neslužbeno doznaje Jutarnji list, radi se o nastavnici razredne nastave u medulinskoj osnovnoj školi.

Trajne posljedice

Na taj je način, svjesna da svojim ponašanjem ugrožava pravilan psihički i emocionalni razvoj petero maloljetnih učenika i da im nanosi fizičku i emocionalnu bol, kod djece izazvala strah, kao i emocionalnu i fizičku bol. Tužiteljstvo je tereti za pet kaznenih djela povrede djetetovih prava.

Učiteljici prijeti kazna od šest mjeseci do pet godina zatvora jer u navedenom članku piše da “tko zlostavi dijete ili ga prisili na pretjerani rad ili rad koji ne odgovara njegovoj životnoj dobi, na prosjačenje ili ga navodi na drugo ponašanje koje je štetno za njegov razvoj ili na drugi način grubo povrijedi djetetova prava, kaznit će se kaznom zatvora od šest mjeseci do pet godina”. O cijelom slučaju oglasila se za Jutarnji list i ministrica znanosti i obrazovanja Blaženka Divjak.

– Bilo kakvo nasilje u školi je nedopustivo, a kod nasilja nad djecom posljedice su dalekosežne i teško ih je čak i ublažiti. Ako škola zatraži, Ministarstvo može odmah na raspolaganje staviti krizni tim za psihološko savjetovanje. Očekujem da nadležna tijela žurno reagiraju i zaštite djecu na odgovarajući način. Ministarstvo će uložiti napore za izradu i provođenje dodatnih i novih programa o sprečavanju nasilja u školama – rekla je ministrica Divjak.

Iznenađenje

Iako se puno više piše o slučajevima kada učenici zlostavljaju nastavnike, još 2009. godine pravobraniteljica za djecu upozorila je da slučajevi nasilja odgajatelja, učitelja i nastavnika nad djecom nažalost nisu rijetki. Za prethodnu godinu, u 2008., od 89 prijava nasilja u odgojno-obrazovnim ustanovama, njih 19 odnosilo se na slučajeve nasilja učitelja i ostalih djelatnika odgojno-obrazovnih ustanova nad djecom.

– Ne znam pojedinosti o ovom slučaju, ali moram priznati da me prilično iznenadio. Mi u Poliklinici za zaštitu djece i mladih grada Zagreba zabilježili smo neke slučajeve nasilja nad djecom, ali vrlo rijetko osoba koje rade s djecom, a više roditelja. No, moram reći da je sada i sve manje roditelja koji fizički zlostavljaju svoju djecu.

To ne znači da fizičkog nasilja nad djecom nema, i to se vjerojatno rješava na razini primarne zdravstvene zaštite.

Nasilje kažnjivo

To je od 1999. kažnjivo te su i roditelji i nastavnici svjesni da je fizičko zlostavljanje djece kazneno djelo, ali su svjesni i da se fizičkim nasiljem nad djecom ne može ništa postići – rekla nam prof. dr. sc. Gordana Buljan-Flander iz Poliklinike za zaštitu djece i mladih Grada Zagreba.

– Vjerojatno bi ljudi koji rade s djecom također trebali prolaziti neko bazično psihološko testiranje i možda bi se na taj način nasilje moglo spriječiti – dodala je dr. Buljan-Flander. S obzirom na dob učiteljice vjerojatno je riječ o osobi koja dulje vrijeme radi u odgojno-obrazovnom sustavu.

Izvor vijesti: Jutarnji List

The post DOZNALI SMO U KOJOJ SE NAŠOJ OSNOVNOJ ŠKOLI PET MJESECI ODVIJAO PRAVI HOROR Učiteljici koja je tukla petero učenika prijeti pet godina zatvora! appeared first on Hrdigg.

35-godišnji Zdravko, otac četvero djece iz okolice Varaždina osuđen je na deset mjeseci zatvorske kazne jer nije plaćao alimentaciju za svoje dvoje djece iz prvog braka, o kojima od 2012. godine brine isključivo njihova majka. Duguje ukupno oko 40.000 kuna, zbog čega je još 2015. osuđen na uvjetnu kaznu, a sud mu je tada naložio da mora podmiriti dug najkasnije za dvije godine. On to ipak nije učinio, zbog čega je sada u problemima i njegova druga supruga i dvoje djece koje ima s njom, piše Podravski.hr.

Zdravko je namjeravao otići raditi u Austriju kako bi zaradio novac  i podmirio dug alimentacije za dvoje djece iz prvog braka, no to je govorio tijekom proteklih pet godina, a ništa nije učinio, rekla je na sudu njegova prva supruga.

‘Sada nastoji opet da mu se produži rok za plaćanje, ali on ne plaća ni redovne iznose za alimentaciju’, dodala je.

Osuđeni muškarac zarađuje 5000 kuna mjesečno, a kaže da s tim iznosom ne može plaćati alimentaciju i uzdržavati svoju novu obitelj – suprugu i dvije djevojčice.

‘Kad platim stanarinu, režije i uzdržavanje za ovo dvoje djece, ne preostaje mi puno novaca iz kojih bih mogao platiti uzdržavanje, tako da sam donio odluku da idem raditi u Austriju. Imovine također nemam, a stanarina na moru iznosi mi 3000 kuna, dok za režije plaćam 800 kuna’, branio se Zdravko, prenosi Podravski.

Sutkinja njegovo objašnjenje nije uzela u obzir. Istaknula je kako je Zdravko mlad i može raditi bilo kakve poslove da bi zaradio za traženi iznos.

Izvor vijesti: Jutarnji List

The post OTAC ČETVERO DJECE ZAVRŠIO U ZATVORU Ne plaća za dvoje djece iz prvog braka: ‘Kad platim stanarinu i uzdržavanje druge djece, nemam za alimentaciju’ appeared first on Hrdigg.

Izvor vijesti: Jutarnji List

The post HRVATSKI OTOK LJUBAVI POD UDAROM NAPASNIH ORGANIZAMA ‘Ne može se ništa učiniti, borba je uzaludna. Gdje god dođu, ubijaju sve ostale vrste’ appeared first on Hrdigg.